Reportaža o simpatičnim radnicima iz inozemstva koji su odavno prihvatili našu kulturu, pa je red da i mi poštujemo njihovu
U Hrvatskoj trenutno rade tisuće i tisuće Indijaca, Filipinaca,
Tajlanđana i mnogih drugih. U Osijeku, recimo, radi 80 Nepalaca.
Njihov je dom od “Kruasije”, kako zovu našu zemlju, udaljen 6000
kilometara, ali i bez planina i hramova u Slavoniji se osjećaju
kao kod kuće.
Dio plaće uspiju uštedjeti i poslati kući. Kako žive, što jedu i
za koga navijaju, sve je to saznao za RTL DirektTin Kovačić.
Ako na internetu ukucate Nepal, vidjet ćete da treba preći 6000
kilometara i pola Zemljine kugle kako biste zamijenili frulicu za
tamburicu.
Ovih 80 nepalaca učinilo je upravo to. Prošli su pola svijeta
kako bi se zaposlili u osječkoj tvrtki koja proizvodi plastičnu
ambalažu. Došli su legalno preko agencije. Plaćaju zdravstveno
osiguranje i poreze i zarađuju za život. Ovako izgleda njihov
radni dan na proizvodnoj traci.
“Radim ovdje oko osam sati na dan. Nije teško”, kaže
Dilbah.
U potpuno su u ravnopravnom statusu kao i njihovih 500 kolega
Hrvatica i Hrvata koji ovdje rade.
“Jako su vrijedni. Hoće nam uskočiti pomoći. Dobri su radni
kolege”, kaže Osječanka Aleksandra Perić.
Nakon posla vole prošetati gradom, gdje pobliže
upoznajemo četvoricu simpatičnih nepalaca, novih stanovnika grada
na Dravi. Osijek i Hrvatska nisu im nepoznanica unazad tri
godine.
Sunil Bam kaže:
“Moji prijatelji već ranije bili u Hrvatskoj. Razgovarali smo i
dopisivali se. Rekli su mi da je Hrvatska dobra zemlja. Ako želiš
doći ovdje, Hrvatska je najbolje mjesto.”
U toj azijskoj zemlji uglavnom se bave poljoprivredom. Mount
Everest i egzotična priroda ogroman su turistički potencijal.
Nepal je, međutim, jedna od siromašnijih zemalja svijeta.
Prosječna plaća tamo je oko 1300 kuna, a ovdje im je plaćen
smještaj i hrana, a zarađuju oko 5500 kuna.
“O da, ovdje dobivamo više novca. I svakoga mjeseca kada
dobijemo plaću, dio šaljemo našim obiteljima”, kaže Bam.
Nekima je plan dovoljno zaraditi i vratiti se u Nepal, a nekima
dovesti obitelj ovdje i ostati živjeti i raditi u Hrvatskoj.
Njima najviše odgovara slavonski temperament.
“Da, volim ljude ovdje. Vrlo su prijateljski raspoloženi i
pristojni”, kaže Manoj Achary.
A nije im strana ni slavonska hrana, dodaje on, iako si i dalje
vole skuhati tradicionalnu piletinu i rižu.
Dalje je opet pričao Bam.
Smještaj i hrana su im osigurani?
“Da, to je osigurala tvrtka.”
Ali i dalje sami kuhaju?
“Tako je. Kuhamo naša tradicionalna nepalska jela.”
“Probao sam nešto što izgleda kao kobasica.”
Ali manje?”
“Da, manje. Kao domaće spravljena kobasica.”
Možda ćevapi?
“Da, možda.”
A znaju i čime će zaliti dobar ručak, kako svjedoči Achary:
“Dođemo u grad i popijemo vaše pivo. Zatim idemo do rijeke Drave,
pa nazad kućama.”
Što misle o ovdašnjem pivu?
“Dobro. Dobro.”
Najviše problema imaju s našim jezikom. No pohađaju sate
hrvatskog i svladali su osnove. Kako bi se što bolje snašli,
osnovali su Udrugu prijatelja Nepala. Pomaže i Grad Osijek koji
kroz lokalni plan integracije migranata organizira druženja, a
čak su, iako više vole odbojku i kriket, posjetili Nogometni klub
Osijek.