Sin pokojnog Osječanina tužio je župnika i tvrdi da se o njemu nije brinuo. Župnik pak sve demantira
Svećenik jedne osječke župe, Ivica Rebić, s tada
76-godišnjim Krešimirom Jezildžićem 2018. je
potpisao ugovor o doživotnom uzdržavanju. Nepune dvije godine
poslije, Krešimir je preminuo, a župnik Ivica se, istog dana kad
je izdan smrtni list, upisao na imovinu.
Da će ostati bez svega, pokojnikov sin Zvonimir shvatio je tek
kad je svećenik u stan njegova oca stigao s policijom. Tužio ga
je tvrdeći da se o njegovu ocu nije brinuo, a svećenik uzvraća
optužbama. Što se dogodilo te smiju li uopće svećenici
potpisivati takve ugovore i pod kojim uvjetima?
“Želim ovu kuću jer to je kuća moje obitelji, to je moja
obiteljska kuća”, poručio nam je Krešimirev
sin Zvonimir Jezildžić.
Da jedan od sudionika ove priče nije svećenik, bio bi ovo običan,
još jedan od tisuću neugodnih, ali od javnosti skrivenih sporova
u kojima se u građanskoj parnici članovi obitelji bore oko
nasljedstva. Bio bi to samo jedan od oko 6300 ugovora o
doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju koji su u Hrvatskoj potpisani
2018., iste godine kada su pokojnik i svećenik potpisali sličan
dokument.
“Ja razumijem da su ljudi gramzivi, ali nije mi jasno da čovjek
može sjesti na obiteljsku grobnicu”, rekao je Zvonimir.
Nije izrazio ni saučešće
Krešimir je preminuo u siječnju ove godine. Zvonimirovi roditelji
razveli su se kada je imao sedam godina, živio je u mladosti s
majkom, a odnos s ocem opisuje ovako: “Bio je kompliciran, imali
smo specifičan odnos”.
Svećenik Ivica Rebić, nekadašnji ravnatelj
osječkog Caritasa i sada župnik u Josipovcu i Krešimir potpisuju
prije dvije godine Ugovor o doživotnom
uzdržavanju. Bilo je to nakon što je Krešimiru umrla
druga supruga, svećenikova teta. Velečasni i pokojni
Krešimir bili su obiteljski vezani.
“Ja sam ušao u stan s ključem i kad sam ušao, vidio sam da su
vrata razvaljivanja”, rekao je Zvonimir.
Istoga dana kada je sklopio ugovor, velečasni Rebić stavlja
zabilježbu na njegovu nekretninu. Nije se uknjižio jer je u
ugovoru pisalo kako to može učiniti tek nakon smrti Krešimira
Jezildžića.
Svećenik se gruntovno uknjižio kao novi vlasnik nekretnine 15.
siječnja ove godine, čim je izdan smrtni list. Zvonimir kaže da
za Ugovor o doživotnom uzdržavanju nije znao.
“Ma kakvi, došao je s policijom, rekao mi je ‘to je moje, nemoj
da ti nešto’. Nije mi izrazio ni saučešće”, kaže Zvonimir.
Na imovinu se upisao isti dan kad je Zvonimir umro
Za novinara Dragu Hedla, iskusnog i pouzdanog
kroničara događanja u Osijeku koji je priču otkrio, slučaj je tim
zanimljiviji budući da je velečasni svojedobno bio ravnatelj
tamošnjeg Caritasa. Datumi upisa na nekretninu pokazali su
neobičnu slučajnost.
“Najružnije je da se upisao isti dan kad je pokojnik pokopan, ili
dan ranije, tolika je bila pohlepa. Nije se moglo pričekati, nego
se moralo raditi na veliku žurbu”, rekao nam je Hedl
koji godinama otkriva nepravilnosti u radu tamošnjeg
Caritasa. 2009.objavio je priču o građevinskoj tvrtki koja
je propadala jer joj Caritas nije platio dug.
“Tvrtka koja je radila duhovni centar propala je jer joj
Caritas nije platio posao. Taj spor se i danas vodi, a od
vlasnika tvrtke sam saznao da na računu Caritasa nema novca da se
plati dug”, objasnio je Hedl.
U najnovijem slučaju, do velečasnog Rebića nije uspio doći budući
da mu se nije javljao.
“Nikakve reakcije do danas nije bilo, mada sam objavio još jedan
tekst sa sugovornicima koji su imali loša iskustva s vlč. Rebićem
kada je on bio ravnatelj Caritasa. Oni su svoje priče ispričali
anonimno, ali su voljni posvjedočiti ako dođe do sudskog
postupka. Ne bojim se sudskog postupka jer sam dao priliku
velečasnom Rebiću da objavi svoju stranu priče”, poručio je
Drago Hedl.
Da nema prava na očevu nekretninu Zvonimir otkriva kada
stiže u Osijek nakon što je obaviješten o očevoj smrti. Ugovorom
o doživotnom uzdržavanju pokojnik je velečasnom ostavio stan od
67 metara četvornih, grobno mjesto, svu pokretnu imovinu, novčana
sredstva na bankovnim računima, zaostatke mirovine kao i sav
novac koji je imao u trenutku smrti.
“Po meni normalan čovjek dođe , kaže ‘primi moje saučešće,
ovo-ono, gore dolje, lijevo desno… I da je izvadio ugovor da
mi predoči da vidim što je to… Čak ni to.˝, kaže Zvonimir
Tom se prilikom, kaže, prvi put susreo sa svećenikom i više ga
nije pokušao kontaktirati.
“Što ga ja imam kontaktirati, čovjek me pokušao prevariti,
ništetan ugovor, nisi ispoštovao ugovor koji si potpisao s mojim
ocem”, rekao je Zvonimir.
Nakon očeva sprovoda, Zvonimir podnosi tužbu Općinskom
sudu u Osijeku. Traži raskid ugovora od doživotnom
uzdržavanju. Navodi da je njegov otac u vrijeme sklapanja ugovora
imao 76 godina, bio bolestan te smatra da je ugovor
ništetan.
˝Točka 5. tog ugovora: imao je obvezu da mu svaki dan donosi
kuhanu hranu, da ga svaki dan posjećuje”, objasnio je Zvonimir.
Velečasni nas uputio na svoje odvjetnike
Jedan od glavnih argumenta kojim kani dokazati ništetnost ugovora
stoji u njegovim navodima da svećenik nije bio u Osijeku kad je
njegov otac preminuo.
“Gospodin Rebić Ivica je bio na skijanju tri dana, ja sam saznao
sve” kaže Zvonimir.
Kada smo se obratili velečasnom Rebiću, uputio nas je na svoje
odvjetnike. U međuvremenu smo pitanja poslali i u Đakovačko
osječku nadbiskupiju. Između ostalog zanimalo nas je je li
uobičajeno da svećenici sami, kao privatne osobe, potpisuju
ugovore o doživotnom uzdržavanju te kako je takva praksa, ako
postoji, regulirana u toj nadbiskupiji.
Iz Tiskovnog ureda nadbiskupije dobili smo odgovor: “Nadbiskup
Hranić izrazio je spremnost odgovoriti na baša pitanja, ali pod
uvjetom da prvo iznesete prešućeni dio istine, a to je činjenica
da je pokojni g. Jezildžić bio tetak vlč. Rebića te da ga je
pokojnik molio da brine o njemu. Čudimo se što se nitko ne pita
kako to da se pokojnikov sin pojavio tek poslije očeve
smrti te zašto je pokojnik molio vlč. Rebića, nećaka svoje
pokojne supruge da se brine za njega, a ne svojega sina”.
Kada iznesemo prešućeni dio istine, piše u odgovoru, tada će i
nadbiskup biti spreman dalje istinoljubivo razgovarati o svemu.
U međuvremenu je na pitanje mogu li svećenici potpisivati ugovore
o doživotnom uzdržavanju odgovorio glavni tajnik Hrvatske
biskupske konferencije. Osječki slučaj ne želi
komentirati, ali kaže općenito
“Pozivaju također da treba imati dostojanstvene uvjete za život,
ali da se treba kloniti što se tiče posjedovanja što bi
narušili sliku svećenika i što očekuju”, rekao nam je
generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije
mons. Petar Palić.
Privatni aranžmani svećenika nisu uređeni.
“Napuci za život svećenika jasno govore o odnosu svećenika
prema materijalnom, ali i odnosu svećenika i biskupa. Kao biskup
smatram da bi bilo potrebno, očekivao bih i od svog svećenika da
me izvijesti o stvarima koje su izvan djelokruga
svećenika”, poručio je Palić.
Odvjetnici velečasnog sve demantiraju
Dan prije emitiranja priloga stigao nam je napokon i odgovor iz
odvjetničkog ureda koji zastupa velečasnog Rebića. U odgovoru sve
navode sina pokojnog Krešimira demantiraju.
“Zvonimir Jezildžić iznosi neistine vezane za sklopljeni ugovor.
Iz tužbe koju je podnio kao tužitelj Zvonimir Jezildžić protiv
tuženika Ivice Rebića, vidljivo je da Zvonimir Jezildžić uopće ne
zna kada mu je umro otac”, poručio je
odvjetnik Zoran Šarić.
“Ugovor je sklopljen na zahtjev Krešimira Jezildžića koji je tom
prilikom bio sasvim psihički zdrav. Gospodin Rebić se i prije
potpisivanja ovog ugovora brinuo o svojoj tetki i tetku. Da
pokojni Krešimir Jezildžić nije htio od imovine ništa ostaviti
sinu, jer nije skrbio ni mario za njega, govori činjenica da je i
ostalu imovinu darivao drugim osobama”, dodali su iz ureda.
Navode da je Rebić poštovao sve odredbe ugovora: “Pomagao mu je u
kućanskim poslovima, vodio ga kod liječnika, pribavljao mu hranu
i lijekove. Nisu točni navodi Zvonimira Jezildžića da bi njegov
pokojni otac bio tri dana mrtav u stanu. Iz Izvatka iz Matice
umrlih razvidno je da je Krešimir Jezildžić preminuo 12.siječnja
2020. u 20:00 sati a mrtvozornik je konstatirao smrt 13.siječnja
2020. na dojavu Ivice Rebića. Zvonimir Jezildžić se nije skrbio o
ocu nikada i nije ga vidio više mjeseci”.
Ovaj će se slučaj nakon svih javnih objava rješavati na sudu koji
će mjeriti tko govori istinu, a tko ne.
Industrija prijevare
Od nekoliko tisuća ugovora o doživotnom uzdržavanju, nisu svi
sumnjivi. Ipak, javnost je sve osjetljiva na slučajeve u kojima
su starije osobe izložene manipulaciji.
“To je velika industrija prijevare”, kaže predsjednica Sindikata
umirovljenika Hrvatske Jasna Petrović.
Dodaje kako su starije osobe nerijetko izložene, kako ih
naziva, predatorima.
“Svaki bolji bilježnik zna kojih je to 15-ak standardnih
predatora koji obilaze bolnice i umiruće, obećavaju skrb,
potpisuju štancane ugovore”, rekla je Petrović.
Psihologinja Biserka Budigan daje
psihološku podršku prevarenim umirovljenicima.
“Ljudi to ne žele rješavati sudskim putem. Također, ne žele se
lišavati okruženja koje bi im reklo ti si lud, nisi znao, nisi
pitao, žele zadržati svoje dostojanstvo, i ono što ih je činilo
čovjekom a to je povjerenje u druge ljude”, kaže Budigan.
Gospođa Biserka radila je kao psiholog u požeškom zatvoru, no
priče koje čuje od prevarenih umirovljenika često je zgroze: “Vi
ne možete smisliti koliko ljudska mašta ima mogućnosti složiti”.
A osječki slučaj? Kada se pregledaju svi ugovori i dokumenti,
riješe ostavinske rasprave i građanske parnice ostat će samo
jedna kuća vrijedna po ugovoru 150 tisuća kuna, a između njezina
četiri zida još jedna tužna privatna priča o sinovima i očevima
koji ne razgovaraju, nerazriješenim obiteljskim odnosima i
svećenicima koji ne pružaju ruku sućuti.