Cijelo djetinjstvo je zlostavljan, a sada s 18 godina spava po kolodvorima i prosi da bi preživio
Ondje gdje je trebao biti najsigurniji, osjećao je najveći strah.
Gdje mu je trebalo usaditi vrijednosti, usađene su
mu traume. Vukašin je rano ostao bez majke,
a otac ga je tukao svaki dan. Vrijeđao i ponižavao.
Kad mu je bilo osam godina, izdvojen je prvo u udomiteljsku
obitelj, a potom je godine proveo po odgojnim
domovima. Još je jednu priliku dao ocu koji je zbog
zlostavljanja u međuvremenu nepravomoćno osuđen na četiri godine
i 10 mjeseci zatvora. No, ništa se nije promijenilo pa je mladić,
sada bez prava da se vrati u dom, s tek napunjenih 18 godina
završio – na cesti. Spava po kolodvorima, prosi za hranu. Iako mu
je Centar nudio pomoć, izgubljen i istraumatiziran, sve odbija.
Kako se država brine o zlostavljanoj i ostavljenoj djeci i kako
izgleda život koji ne zaslužuje nijedno dijete pokazuje upravo
njegova priča.
S 18-godišnjim Vukašinom Slančekom ušli smo
u čekaonicu na željezničkom kolodvoru u Osijeku gdje nam je
pokazao kako spava naslonjen na zid. Ili barem pokušava zaspati.
“Ne možes spavati, leđa te bole. Ne znaš boli li te vrat ili
glava, ali moraš. Nema ne mogu, moraš. Zbog policije ne može
izdržati ni sat vremena, dolaze i govore: ‘Ajmo, diži se!’,
ispituju zašto sam ovdje”, priča nam Vukašin.
Ponekad se makne s prozora pa ode do zahoda: “Tu se malo
podaperem i spavam. Nemaš druge.
Ujutro oko šest odlazi da ga netko ne nađe pa se kasnije vrati.
Za život “zarađuje” tako što prosi.
“Pola ljudi me odbije, pola nešto da. Trebam za hranu, higijenu,
gaće, čarape. Sve to držim u vrećici, ono što isprljam, bacim”,
kaže Vukašin. Dobro poznaje sve uglove osječkih kolodvora. Kad
nije na željezničkom, grije se na autobusnom kolodvoru.
Majka mu se ubila, otac je silovao sestru, a njega tukao
Njegova potresna priča počela je davno. Majka mu se ubila, živio
je sa sestrom i ocem zlostavljačem.
Ovako pamti oca: “Kad smo bili mali, svaki Božić trudio
se da imamo, ne mogu reći. Ali kakvi smo išli u školu, u
plavicama, isprebijani smo svaki dan. Ja kad sam bio mali, nisam
znao tablicu množenja. Koliko je dva puta dva? Šest.
A on me uhvati i prebije. Gušio me jastukom, lomio kolce na
nama. Sestru je silovao. Jednom me tako pretukao, sve mi je
polomio. Nisam mogao hodati”.
Ružnih stvari koje su mu se događale ima, tvrdi, napretek.
“Upali svjetlo i kaže: ‘Diži se’. Kao pred oficirom sam
morao stajati pred njim, trčao sam da se umijem jer sam znao da
će me istući. Jednom smo bili u šumi, natovario je na mene deblo.
Palo mi je, on uhvati cjepanicu i baci ju na mene i prebije me.
Raskrvari mi lice, izgazi me, uhvati za kosu i vikne: ‘Marš
opet’. I tako cijelo vrijeme”, priča nam Vukašin svoju mučnu
prošlost.
On i sestra iz takve obitelji izdvojeni su kada je Vukašin imao
osam godina. Njihov je otac 2018. nepravomoćno
osuđen na četiri godine i 10 mjeseci zatvora zbog
spolnog zlostavljanja sestre i zapuštanja i zlostavljanja
Vukašina. Zbog žalbi o kojima odlučuje Vrhovni sud, predmet još
nije zatvoren. Njegov je otac na slobodi.
“Uvijek me ismijavao, uvijek je govorio: ‘Vidi ga, retardirani
bolesnik’. Pokazivao je svima da sam najgori, a on najbolji. Ja
imam poteškoće, ruka mi se trese. Zbog njega. Svi su oni krivi”,
kaže Vukašin.
A njih je, u njegovim očima, bilo puno. Bio je prvo kod
udomitelja, nakon toga po domovima za odgoj djece i mladeži.
U Osijeku je proveo gotovo tri godine. Nije bio
med i mlijeko, i sam to priznaje. Tukao se, i njega su
tukli, optuživali za bludne radnje. Bježao je pa su ga
vraćali.
Dobro poznaju Vukašina, i policija i odgajatelji.
“Prvi problem je da dolaze zbog problema, a drugi je kad odu zbog
nesređenih situacija, onda je to njima šokantno. I taj odlazak je
bolan svima nama. Mi smo ovdje servis centara i sudova, gledamo
što ćemo, kad odu van, mi s njima, osim na našoj individualnoj
razini, nemamo ništa. Mi ne odlučujemo o dolasku i odlasku, mi
smo pružatelj usluga”, rekao je Damir Sitar,
odgajatelj iz Doma za odgoj djece u Osijeku.
Domovi su za djecu iz takvih uvjeta hoteli A kategorije
Damir je bio Vukašinov odgajatelj u Osječkom domu. Kod njega je
Vukašin znao prespavati kada je napunio 18 godina i izgubio pravo
na dom. No, dom je ionako svojevoljno napustio tri mjeseca prije
rođendana. Damiru Vukašin nije najteži slučaj, kaže, nagledao se
svega u 25 godina koliko radi u domu.
“Prvo mi je bilo šokantno prije 25 godina te rešetke, drugi šok
kad sam išao po tu djecu, kad sam vidio iz kojih uvjeta ona
dolaze k nama. Ovo je za njega hotel A kategorije, prosječan
gledatelj ne zna i ne može shvatiti u kakvim teškim uvjetima ta
djeca i ljudi žive. Nije samo djetinjstvo, to je kompletan
socijalni milje. Obitelji znaju biti užasne, i međuljudski
odnosi. Ne samo zlostavljanje, nego i šira obitelj, odnosi sa
susjedima, jedna tako nepoticajna sredina, nakon što odu od vas,
opet su izgubljeni”, ističe
Sitar.
Iako ima veliko iskustvo, priznaje, teško je doprijeti do te
djece. Ipak, nije to nemoguće: “Nije problem da im se nije nudilo
ništa ovdje, nije im kliknulo u glavi i postanu svjesni što
su izgubili tek nakon što odu. Odluke koje oni donose, što kuhaš,
to ćeš i jesti, divno im je imati slobodu, a divno bi bilo ne
snositi posljedice. Kad dođe do toga da shvate da o njima
ovisi, što je bilo, bilo je, to im je jako teško. Ali to je
put izlaska, treba ići raditi. Te traume njih zacementiraju u
prošlosti”.
S takvom djecom ravnateljica Poliklinike za zlostavljanu
djecu radi cijeli život. I ona smatra da imaju šanse.
Ako ih sustav prepozna prije nego što bude kasno.
“Ima šanse da se pomogne. Da centri koji se bave zaštitom na
vrijeme prepoznaju i reagiraju. Ako ta obitelj nema kapacitet za
promjene, potrebno je dijete izdvojiti iz obitelji, ali ne na
način da se svake godine produljuje izdvajanje dok nema 11, 12
godina i onda ga je teže posvojiti”, kaže Gordana
Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu
djece Grada Zagreba.
Štedimo na djeci
Kasnije se razviju problemi u ponašanju i s takvom je djecom sve
teže raditi. Izigrani od obitelji, gube povjerenje u bilo
koji autoritet.
“Takva se djeca nažalost nauče načinima preživljavanja, nekad su
konstruktivni, nekad destruktivni, nauče manipulirati da bi
dobili ono što im treba jer je to način preživljavanja, ali ono
što mi vidimo ispod toga jest golema tuga. Oni rijetko misle da
su roditelji ti koji su krivi, nemaju osjećaj pripadnosti, nemaju
dobru sliku o sebi. Ako misle da su loši, oni će se tako i
ponašati. Izdale su ih ‘figure’, zato ne vjeruju autoritetu. Ne
treba čuditi što ne vjeruju ni nama ni odgajateljima”, rekla je
Buljan Flander.
Za udomitelje nema edukacije za rad s takvom djecom, a ni
u domovima nije sjajna situacija, smatra Buljan Flander:
“Domovi za odgoj nisu dovoljno ekipirani stručnjacima. Mi štedimo
na djeci. Oni su žrtve na koje mi idemo sankcijama, ne
razumijemo gdje je uzrok problema. Mi kao sustav, svi
mi imamo ime i prezime, ako se ne umrežimo i ne surađujemo,
pitat ćemo se zašto je dijete postalo delinkvent”.
A prođe li kroz ruke sustava s takvim mehanizmima obrane i
neriješenim traumama, šanse da kad odraste zaroni još dublje
postaju sve veće.
Statistika ne radi za njih: istraživanja
pokazuju da zlostavljana djeca u 30 posto slučajeva nastave
transgeneracijski prijenos zlostavljanja i da je to veći rizik
nego kod djece koja nisu zlostavljana. Djeca koja odrastaju
u nesređenim obiteljima imaju četiri puta veći rizik da budu
nasilna u adolescenciji, a kad gledamo presude maloljetnika
za najteža kaznena djela, većina njih su djeca iz zlostavljanih
obitelji.
Vukašin je danas i svjestan i nije svjestan što je radio. Završio
je samo osnovnu školu, u srednju ga nisu mogli natjerati: “Bio
sam u toj fazi gdje sam pukao. Ako vas nije briga za mene, tko
ste vi meni, što me briga za vas, niste moji roditelji…”
Sustavu tako nikad nije povjerovao. Nekoliko mjeseci prije
18. rođendana ponovno je pobjegao iz doma. Splet okolnosti vodi
ga, kaže, ocu.
“Krenem jesti, on me udari. Znate koliko je to bolno, a znate
koliko boli to što ti rođeni otac ne da ni da jedeš.”
U nekom trenutku otac mu je, navodno, rekao da može otići:
“‘Sutra ujutro, gubi se’. Ja vam ne mogu opisati koliko sam
bio sretan. Ucjenjivao me: ‘Ne možeš ovako, ne možeš onako,
ja sam tvoj skrbnik.’ Sa 17 godina me otjerao. O Bože, hvala ti.
Spasio si me”, priča Vukašin.
Misli da nikome ne treba čovjek s ulice
S navršenih 18 godina i nezavršenom srednjom školom pravo na
ostanak u domu više nije imao. Ravnatelj osječkog doma,
posljednjeg u kojem je boravio, kaže da je dobio svu pomoć koju
je mogao dok je tamo boravio. I psihološku i socijalnu.
“Poduzete su sve mjere iz spektra socijalnih usluga, što od
ustanove, što od centra, treba naglasiti da su sve socijalne
usluge na dobrovoljnoj bazi i nema elemenata prisile”, rekao nam
je Goran
Tubić, ravnatelj Doma za odgoj djece u Osijeku.
Iz Centra za socijalnu skrb Vinkovci poručili su
da o konkretnoj osobi ne mogu govoriti, no neslužbeno doznajemo
da mu se nudio smještaj u domu za beskućnike, topli obrok,
zajednica mu je pokušavala pronaći posao, no on je sve to
redom odbio. Zašto? Ni sam ne zna. U njegovim očima to se ne čini
kao pomoć. Misli da nikome ne treba čovjek s ulice.
Posljednje što mu se nudilo bio je psihijatrijski tretman.
Svojevoljno je došao i nakon dva dana svojevoljno izašao. Vratio
se na ulicu. Za sustav, kroz čije je ruke prošao, sada je
punoljetan i dužan – samostalno donositi odluke i snositi za njih
posljedice.