S 20 godina pristupila je HOS-u jer, kako je ispričala, kao žena nije mogla pristupiti regularnoj vojsci budući da nije prošla vojnu obuku
U emisiji HRT-a “Nedjeljom u 2” gostovala je osječka spisateljica i bivša pripadnica HOS-a Ivana Šojat, s kojom je voditelj razgovarao o sve izraženijim društvenim podjelama, idealima iz Domovinskog rata i svijetu u kojem danas živimo.
Istaknula je da čovjek nije samo ideologija i da smo skloni poopćenju mnoštva toga, pa i čovjeka.
“Umjesto da tražimo načine kako se približiti drugima, pronaći neke zajedničke točke, zapravo tražiti bogatstvo u svakom čovjeku. Jer nije čovjek samo ideologija. Čovjek je još mnogo toga drugoga. Mi kao da želimo pojednostaviti ljudsko biće, svesti ga na jednu točku, na jedan podnaslov”, rekla je.
Dodala je da se oni s kojima se ne slažemo prebrzo trpaju u unaprijed određene kategorije:
“Pojednostavljujemo onog drugog, onog s kojim se ideološki ne slažemo, dajemo mu točno jedan predznak i točno ga smještamo u jednu ladicu i gotovo je s njim.”
Studijska mladost prije rata
Govoreći o razdoblju prije početka rata, Šojat se prisjetila fakultetskih dana i bogatog studentskog života koji je živjela.
“Studirala sam matematiku i fiziku na pedagoškom fakultetu. Pjevala sam u bendovima. U to vrijeme sam bila darkerica, pjevala sam i punk, i heavy metal. Sudjelovala sam u studentskom časopisu. Išla sam na koncerte. U studentskom centru smo imali koncerte gdje su nam dolazili udarni bendovi tog vremena”, istaknula je.
Rat kao borba za opstanak, a ne ideali
Upitana o idealima koji su je vodili u to vrijeme, naglasila je da se u Slavoniji i Osijeku nije radilo o romantičnoj borbi, nego o goloj egzistenciji.
“Prvo ja bih rekla da rat koji nas je pogodio nije bio nekakva revolucija u kojoj smo mi krenuli s idealima. To je po pitanju Slavonije, Istoka Hrvatske, mog Osijeka, bila borba za život i smrt, borba za opstanak”, rekla je.
Istaknula je da “nije tu bilo ideala” te da su se suočavali “s totalnim razaranjem”.
Govoreći o svom priključivanju HOS-u, navela je:
“Ja kao ženska osoba nisam mogla pristupiti regularnim snagama Hrvatske vojske, budući da nisam prošla vojnu obuku. U mjesnim zajednicama bili su stava da su žene za kuhanje kave. Ja to nisam htjela raditi, mogla sam kuhati kavu i kod kuće ili u podrumu. I onda se dogodilo to apsolutno da je HOS primao i žene.” dodavši da je razlog svemu vrlo jednostavan – uzela je pušku da obrani svoj grad.
Materijalizam, mržnja i strah od nasilja
Šojat upozorava da današnje društvo preplavljuje potreba za pokazivanjem i materijalnim statusom.
“Kapitalizam nas je potrgao na proste faktore, da tako kažem. Novac je postao mjerilo svega. A čovjek kao društveno-nedruštveno biće zapravo teži tome da ima zajednicu. Mi smo rasuti, prema tome trudimo se pokazati koliko imamo, koliko smo sretni.”
Ističe kako se ljudi sve češće povezuju kroz negativne emocije:
“Mi to povezivanje tražimo preko odbojnosti prema nečemu drugome. Ja mislim da je to najgora moguća kohezija. To je prestrašno. Ja se bojim svijeta u kojem mi odrastamo, bojim se nasilja kojeg mi u sebi nosimo.”
O novom romanu
Novi roman Ivane Šojat problematizira tjeskobu koju ljudi osjećaju pred smrt. Kroz priču o sinu koji se suočava s majčinom smrću i očevom tugom.
“Naslov knjige je “Sanjao sam snijeg?” Zato što je glavni lik muško. Glavni lik je patolog Osječke bolnice. Drugi glavni lik, je filozof. Odnosno, profesor filozofije na Osječkom filozofskom faksu, rekla je. Sin se suočava s majčinom smrću i ne samo s njom, nego i s očevom tugom. Time je bremenita ova knjiga”, apostrofirala je.
Ističe da se knjiga bavi vraćanjem ljudskog lica smrti.
“Zapravo pokušavam dati smrti ljudsko lice. Jer ona to ima, ali mi smo se, kao i od prirode, udaljili, udaljili smo se i od smrti. Nekad su obitelji bdjele nad svojim pokojnikom, prale ga, opraštale se s njim, šaputale mu molitve. A sada smo to sve prebacili drugima.”
