Punih 13 godina ova umirovljenica neumorno skrbi o potrebitima
Nema tko u Osijeku, Slavoniji i Baranji i cijeloj Hrvatskoj nije čuo za osječku humanitarku Šteficu Čučak i njezinu, 13 godina aktivnu humanitarnu udrugu “Rijeka ljubavi“.
I dok svi znaju da neumorno pomaže potrebitima čiji se broj s prvotnih 300 korisnika 2011. godine popeo na 2200, malo je poznato što ova nevjerojatna žena voli, što radi u slobodno vrijeme, je li uopće Osječanka…
Posjetili smo je stoga u njezinoj udruzi u kojoj doslovno provodi gotovo cijeli dan sve dane osim nedjelje gdje nam je najprije otkrila da, iako voli Osječane, zapravo je rođena Voćinjanka, a svoje je predškolske dane provela kod bake i djeda u Mađarskoj.
Teško djetinjstvo
“Došla sam u Osijek 1942. godine, a do tad sam živjela u Mađarskoj gdje me ostavila majka, jer je otac bio loš čovjek i htjela mi je priuštiti bolje djetinjstvo. No, prvi razred upisala sam u retfalačkoj školi u Osijeku i izrugivali su me, jer sam isključivo pričala mađarski jezik, drugi nisam znala. Potom sam završila srednju školu i kako sam doslovno cijelo srednjoškolsko obrazovanje imala samo jedan kaput i unatoč tome što sam htjela studirati medicinu, majka je rekla da moram raditi“, otvorila nam se gospođa Štefica koja se potom udala i rodila kći Dubravku, danas liječnicu obiteljske medicine.
Suprug joj je preminuo i danas živi sama, a kaže da je svoj životni put u mirovini posvetila misiji da pomogne ljudima da ne dožive djetinjstvo kakvo je imala i sama. Ne čudi stoga da je, umjesto da umirovljeničke dane provodi u društvu prijatelja, putuje i uživa, posvetila brizi za potrebite. Njezina skrb odavno je prešla granice Osijeka pa danas, kaže ponosno, nema siromašne obitelji, doma za djecu ili za starije kome nije barem ponudila pomoć.
Svjesna je, kaže, da umirovljenici koji žive sa 160 eura mirovine, žive ispod svakog dostojanstva. Prisjetila se brojnih tvornica, polovicu ih je uništio rat, a preostala polovica, kaže, opljačkana je. Krenula je stoga hrabro u avanturu koja ne prestaje do danas, a u životu joj je pomogao posao računovotkinje pa danas, u poznim godinama, sama piše primke i otpremnice. Za ostalo joj pomaže knjigovođa, no ova neumorna omiljena Osječanka, hrpe papira vikendom nosi kući, a vrata “Rijeke ljubavi“ radnim danom zatvara tek oko 16.30. I tijekom našeg intervjua pomoć je stigla od bračnog para iz Virovitice…
Voli društvo, pjesmu, ples…
“Pitate me volim li kuhati? Volim, ali nemam kad. Najsretnija sam kad skuham ručak za tri dana. Nemam kad odmoriti i nerijetko legnem tek oko 2 ili 2.30 i dižem se oko 5.30. Kažu da umirovljenici trebaju spavati kao bebe, no ja spavam jako malo, jer nemam kad odmoriti tijekom dana. Pogledam tek posljednje vijesti u danu, čisto da se informiram, no nemojte misliti da se ne volim družiti, pjevati i zaplesati“, ispričala nam je ova nevjerojatna žena koja je drugi dan Božića proslavila respektabilnih 87 godina života. Na upit kako ga je proslavila, priznaje da smo je rastužili, jer se osjećala vrlo loše do te mjere da je mislila da je to njezin kraj. No, zahvalno kaže da je primila brojne čestitke koje je uspjela pogledati tek nakon što se oporavila dan poslije. Svima zahvaljuje i ispričava što nije uspjela odgovoriti, no potrudit će se, kaže.
Jedini prosjak u Hrvatskoj
“Svoje sugrađane neću napustiti sve dok ne budem bila sigurna da su siti i dat ću sve što mogu i više od toga da ovaj ogroman broj korisnika smanjim. Reći će neki da ima onih koji ne žele raditi, no uistinu je teško živjeti ako nemaš ručak svakog dana. Stoga sam se obvezala mjesečno 15 dana dijeliti obiteljski doručak, a drugu polovicu pakete života da im barem malo pomognem“, ispričala je, dodajući da gotovo ne može hodati ulicama, a da je netko ne zamoli za, kako to biva, samo jedno pitanje…
Ipak, drago nam je (a što smo joj i rekli), da još uvijek vodi računa o besprijekornoj frizuri, kaže da posjećuje pedikera, katkad ode u neki od restorana i to iz razloga koje je već navela. Valja pojesti nešto, ističe pa i držati do sebe. Jer ipak je ona, reći će za sebe pomalo u šali – jedini prosjak u Republici Hrvatskoj.
Dječji osmijeh liječi umor
“Danima razmišljam kome još nisam pokucala na vrata i zatražila pomoć. Moram reći da je Hrvatska puna dobrih ljudi i ja sam im zahvalna na tome. Stoga niti prije, niti nakon Nove godine nema stajanja, jer ovu hranu treba rasporediti i podijeliti. No, i umor mogu podnijeti ako znam da sam pomogla nekome, a posebice djeci čije mi nasmijane okice daju snagu za dalje“, naglašava ova 87-godišnjakinja kojoj je želja pronaći nekoga tko će joj pomoći u administraciji. Ponosno kaže da korisnici, bilo mlađi ili stariji, pomažu u fizičkim poslovima nošenja kutija, no desna ruka pri svemu ostalome, priznaje, dobro bi joj došla. Problem je u tome, kaže, što nitko ne želi volontirati pa i oni koji dođu zadrže se tek vrlo kratko.
“Voljela bih imati neku pomoć na koju se mogu osloniti. Dok je ne dobijem, neću posustati i dat ću sve od sebe da sva hrana, bilo pred istekom roka trajanja ili ne, dođe do korisnika. To je moja misija i sve breme koje nosim, kao i godine koje su se nakupile, lakše se podnose ako ispunim svoj cilj iz dana u dan“, naglašava Štefica Čučak.
