Stevo Rošoci (48) posao grobara obavlja punih osam godina, a ispušni ventili su mu trčanje, teretana i elektronska glazba
Izuzetna fizička snaga, volja, ali i dobar želudac glavni su
preduvjeti za posao gdje, koliko god bilo teško, treba stisnuti
zube i krenuti dalje. Već osam godina na svojim leđima to
iskušava 48-godišnji Osječanin Stevo Rošoci,
jedan od nekolicine grobara koliko ih je zaposleno u osječkom
Ukopu. Uz održavanje groblja, osnovni mu je posao priprema za
pogreb, vođenje računa o ispravnosti tijekom ceremonije ispraćaja
i potom vraćanje grobnog mjesta u prvotno stanje. Nakon
višegodišnjeg rada na građevini u inozemstvu, kaže, spletom
okolnosti počeo je raditi kao grobar u Ukopu, a danas ne samo da
savjesno obavlja svoj posao, već i drži obuke za potencijalne
nove djelatnike.
Složen i težak posao
“Posao nimalo nije lak. Nekoliko sati prije pogreba otvaramo
ploču i najčešće iskopavamo zemlju te je odvozimo, poštujući
pravilnike o iskopima. Slijedi priprema za pristup grobnome
mjestu, odnosno plan povorke kako bi se što više olakšalo
nosačima i ožalošćenima. Inače, pripremu radim u radnome odijelu,
a uoči ceremonije se presvlačim u svečano odijelo, kao i nosači
lijesa. Vodimo brigu da je sve u redu u samoj mrtvačnici, ali i o
vijencima te o eventualnim zahtjevima svećenika ili glazbe. Kao
domaćin na Novogradskom groblju nosim križ, pomažem ako treba u
spuštanju lijesa, a nakon procedure ponovo odijevam radno
odijelo, zatrpavam zemlju i vraćam ploču”, ispričao je Rošoci,
dodajući da je vrlo mučan dio posla preslagivanje groba nakon
otvaranja, prelaganje pokojnika, sortiranje…
Logično, upitali smo ga ima li koja lijepa strana ovoga posla, a
Rošoci je iskreno odgovorio da je teško pronaći jednostavan
odgovor. Pronalazi tek zadovoljštinu u tome da učini nešto
korisno i dobro za tvrtku u kojoj radi, kao i za ožalošćene
obitelji. Štoviše, bude situacija u kojima obitelj upravo u njemu
traži utjehu, a nerijetko ga, kao i nosače, obitelji naknadno
nagrade kavom, sokom, čokoladom i sl.
Najteže je, kaže, kad je riječ o pogrebu djeteta ili mlađe osobe.
Tada mu se, priznaje, stisne grlo, no svoj posao i dalje odrađuje
vrlo profesionalno.
Oduševio ga 19-godišnji kolega
“Kad se jednom lijes digne s kolica, više se ne vraća, a morate
uzeti u obzir da prazan lijes može težiti i oko 80 kilograma.
Onaj tko vodi povorku mora biti do kraja skoncentriran, jer je
dovoljna jedna pogreška pa da dođe do uganuća noge. Jednom je
jedan nosač tijekom ceremonije uganuo nogu, no stisnuo je zube i
do kraja odradio posao. I ne samo to, nego je dovoljan trenutak
nepažnje pa da, ne daj Bože, dođe do pada lijesa s kolica ili iz
ruku. Srećom, to se nije dogodilo”, naglašava Rošoci, rekavši da
on, zajedno sa nosačima, vodi računa i o tome da, primjerice, ne
sklizne lijes s odra.
Naime, prije pandemije lijesovi su nerijetko bili otvoreni pa se,
što je nekako razumljivo, obitelj opraštala na sve načine od
svoga pokojnika. Sad to nije dozvoljeno pa je sve puno drukčije,
a Rošoci pretpostavlja da će lijesovi biti zatvoreni do daljnjeg
te da neće biti vraćanja na staro.
Dakako da je odmah uslijedilo pitanje može li svoj posao ostaviti
po dolasku kući? Priznaje da se u pravilu trudi ne iznositi
supruzi svoje nedaće s posla, a kako bi se sasvim opustio,
redovito trči i odlazi u teretanu. Sluša elektronsku glazbu što
mu je, kaže, dodatni ispušni ventil, no priznaje da bez tableta
protiv bolova ne može. Ne čudi, jer nije nimalo lako skinuti
tešku ploču, kopati, potom ploču vratiti natrag i sve to učiniti
i više puta u danu ako je više pogreba. U šali će reći da je već
toliko sve dobro naučio da već godinama drži obuke za
potencijalne djelatnike koji dođu. Mnogi probaju, kaže, no nakon
nekog vremena ili sami shvate da to nije za njih ili to Rošoci
procijeni sam.
“Krećemo s temeljnom obukom upoznavanja s alatom i opremom. Oni
tek asistiraju, a meni je dovoljno nekoliko dana da procijenim je
li osoba snalažljiva. Mnogi su pokušali, ali nisu uspjeli, no ima
i onih koji su ostali raditi. Inače, oduševljen sam 19-godišnjim
grobarom s Aninoga groblja u kojemu nema 55 kilograma, a što se
tiče žilavosti drugi mu se mogu pokloniti. Četiri godine stariji
djelatnik s Donjogradskoga groblja također je “mrcina” i njih
dvojica su u takvoj fizičkoj kondiciji da mogu stati rame uz rame
sa mnom koji sam i stariji i iskusniji”, priča Rošoci koji drži
šestomjesečne obuke.
Zanimljivo je da se za ovaj posao tek jednom prijavila ženska
osoba, no posao nije dobila, a naš sugovornik kaže da bi mu bio
pravi izazov obučavati upravo žene. Ipak, realnost je takva da se
na tome poslu, kaže, rijetko zadržavaju i muškarci.
Trube, ružičaste majice i glazba s bluetootha
I naposljetku, nismo mogli izdržati, a da ne pitamo je li se
ikada dogodila kakva šaljiva situacija, odnosno nekakav obred
drukčiji od drugih. Iako će reći da su Romi pa i pravoslavci
skloni slavljenju života pokojnika pa bude i truba, pjesme i
drukčijih običaja, smijeh je, ističe, rezerviran samo za stanke.
Prisjeća se kako je jednom prisustvovao pogrebu kao stranka na
Centralnome groblju kad su prisutni u povorci nosili ružičaste
majice.
“Glazba se puštala preko bluetootha i vjerojatno je to bila želja
pokojnice. Pogreb nije bio tugaljiv, štoviše, svi su bili dosta
veseli, no svakako su se ponašali primjereno i pristojno, ali
bilo je drukčije”, prisjeća se Rošoci koji će se tijekom radnoga
vremena našaliti tek sa svojim kolegama, a u tome, kaže,
prednjače nosači lijesova koji najviše vole humor.
Nema sumnje da je u trenutcima stanke i smijeh jedan od ispušnih
ventila u ovome poslu na koji Rošoci poziva one koji ispunjavaju
preduvjete s početka teksta. Ni on, kaže, prije osam godina nije
niti sanjao da će ostati na istom radnome mjestu, ali je ipak još
uvijek tu…