Društvene djelatnosti na osječkom području – od sporta preko
kulture do drugih segmenata – već niz godina su, nažalost, u
krizi, a jedini izlaz je da se građani trgnu, ali i da se
promijene i poboljšaju postojeći sustavi financiranja.
Mišljenje je to Nikole Maka, potpredsjednika
Savjeta za nacionalne manjine RH i Essekera.
“Više nemamo prvoligaša u mnogim sportovima,
recimo u nekada jako kvalitetnom muškom rukometu. Veslanje je još
uvijek ‘perjanica’, što je pohvalno, jer je Osijek grad na Dravi,
ali osjećaju se veliki problemi u društvenim djelatnostima, makar
su umjetnički dometi u prosjeku još uvijek visoki“, navodi.
Kao pozitivne primjere ističe HNK i Dječje kazalište
Branka Mihaljevića, ali i muzeje, galerije, Umjetničku
akademiju te čitav niz kulturno-umjetničkih društava i udruga
koje postižu odlične rezultate.
“Grad poprilično pomaže i podržava te udruge i neke
manifestacije, ali to bi trebalo biti još više i konzistentnije.
Nažalost, ‘ugasio’ nam se anale komornog baleta, nekada vrhunska
svjetska manifestacija. Uz to, kvalitetni Festival hrvatske
tamburaške glazbe te memorijali Darka Lukića i Franje Krežme i
dalje se održavaju, ali je njihovo financiranje na razini otprije
pet-šest godina, što nije dovoljno. Hitno su potrebni novi
sponzori”, apelira. Središte dnevnog i noćnog života
Osijeka, smatra, trebala bi biti stara gradska jezgra
Tvrđa, čijim izgledom i trenutačnom iskorištenošću Mak
nije zadovoljan.
“Tvrđa ne izgleda reprezentativno i tu gradski čelnici
trebaju imati radikalan pristup. Hitno treba popraviti sve veće
rupe u kamenim kockama, koje naružuju Tvrđu, a po njima je i
opasno hodati. Građani i turisti lome noge… Naravno,
trebalo bi hitno urediti i pročelja te pronaći način
da se tamošnje kvalitetne stanove oplemeni i naplati najamnine
korisnicima. Konačno treba riješiti i ‘trakavicu’ sa zgradom
Državnog arhiva te u Tvrđu uvesti kućni red. Primjerice, tamo
nema javnog toaleta, pa mladi noću čine… što
već čine po pročeljima“, upozorava potpredsjednik
Savjeta.
Unatoč svemu navedenom, Mak je optimist, a smatra kako je ključno
da građani promijene pristup i duh, koji je sada na niskoj
razini.
“Ne volim kada ljudi kažu ‘joj, ovaj grad ne nudi
ništa’. To nije točno! Naravno, moglo bi biti više
kvalitetnih koncerata i drugih oblika kulture, ali ljudi
ponajprije trebaju iskoristiti ono što im Osijek kao veliki grad
pruža. Postoji dovoljno dobra
ponuda kulture i zabave, samo se treba maknuti od televizora
i izići iz kuće. Dakle, ljudi ne smiju samo kukati, kritizirati i
govoriti kako ne valja ovo ili ono… Trebaju u sebi pronaći
motiv, promijeniti stav i početi cijeniti svoj grad te se
potruditi da ga svi zajedno unaprijedimo”,
zaključuje Mak.
[important title=Svakodnevni problemi]
Među pozitivnim stvarima u Osijeku Mak ponajprije ističe “živu
komunalnu djelatnost na rješavanju životnih pitanja, odnosno
onoga što logično zanima svakoga čovjeka koji živi u gradu”. “To,
dakle, nije velika politika, već svakodnevni problemi građana –
jesu li pločnik i cesta ispred njegove kuće čitavi, pije li
kvalitetnu vodu… Mislim da ova gradska uprava zaslužuje
priznanje građana, i moje skromno priznanje, jer si zamišljam da
ona upravo tako treba raditi – biti nazočna i vidjeti probleme u
svakoj gradskoj četvrti i mjesnom odboru. Tome dajem visoku
ocjenu, zadovoljan sam”, priznaje Mak.[/important]
[important title=Gdje su akademski građani?]
Kao problem Mak naglašava činjenicu da visokoobrazovane osobe ne
daju dobar primjer svojim sugrađanima, jer vrlo slabo posjećuju
kulturna događanja. “Osijek ima više od 1.000 profesora,
nastavnika, docenata i asistenata, a od njih redovito vidimo
najviše dvoje-troje na nekom koncertu. To se ne bi smjelo
događati. Biti profesor na Sveučilištu, pa i u srednjoj školi,
podrazumijeva duhovni život i pojavljivanje na takvim
događanjima. Oni nisu tu samo da drže predavanja, testove i
ispite, već trebaju nositi najpozitivniji konzumentski duh u
kulturi. Slično je, nažalost, i s velikim dijelom studenata…
Zato postavljam pitanje: Gdje su akademski građani?”, otvoreno
pita stari Esseker.[/important]
TEKST: Tomislav LEVAK, Glas Slavonije
