Blagdanske dane većina provodi uz svoje obitelji u toplome domu, uz bogatu trpezu i Božićne darove te u dobrome rapoloženju. No, nisu svi te sreće.
Blagdane je u osječkom domu za beskućnike Svetog Vinka dočekalo
dvadesetak osoba, a dvoje od njih ispričalo nam je svoje životne
priče.
Naša prva sugovornica nije nam htjela reći svoje ime, niti je
željela da joj prikažemo lice, jer mnogi koji ju poznaju još ne
znaju da je u domu Svetog Vinka. Dugo je živjela
izvan Osijeka i imala ono što se naziva normalnim životom, no
tada joj je muž stradao u Domovinskom ratu. Vratila se u grad i
zatim je kaže sve krenulo naopako.
Izgubila je cijeli život koji je do tada
gradila, a nakon dolaska u dom krenula je na prekvalifikaciju za
njegovateljicu. Četiri mjeseca je to trajalo, a za to vrijeme je
pronašla stan i privremeni posao. Kada je završila
prekvalifikaciju trajno se zaposlila.
Poslodavca je prijavila, no rečeno joj je kako mora podići
privatnu tužbu, a to zahtijeva puno novca i vremena, tako da je
ponovno bila prisiljena vratiti se u dom. Na cjelodnevni boravak
ima pravo do travnja, a nakon toga bi mogla ponovno završiti na
ulici. Kaže kako ima samo par godina do pune mirovine, radno je
sposobna, ima kvalifikacije te se nada da će uspjeti naći posao.
Naš drugi sugovornik Ivan ima skoro šezdeset
godina, od čega je na ulici proveo već četrdeset. Imao je
normalno djetinjstvo, no tada je sve izgubio.
Ali i prije toga je, kaže, uvijek bio divlji. Prošao je i
Domovinski rat i bio ranjen, a nakon toga je godinama živio sam u
čamcu na rijeci Dravi. Kaže kako ga je cijeli grad znao i svatko
mu je dao koju kunu, od čega je i preživljavao. U dom Svetog
Vinka nedavno ga je doveo jedan prijatelj.
Život u domu za sada mu se sviđa, kaže Ivan. Trenutačno je na
birou, no i sam zna kako će se teško zaposliti jer je uz sve
druge životne nedaće u ratu još i obolio od
PTSP-a. No, želja mu je naći posao i smještaj gdje bi
normalno živio, i to, nada se, negdje na rijeci koja ga još
uvijek privlači.
Tekst/video: STV
Foto: SiB.hr arhiva
