Rukometni klub Nexe predstavio je danas pojačanje za novu sezonu. Bivši je to član Paklenih - Vedran Zrnić. U razgovoru za klupsku stranicu otkrio je očekivanja od nove sezone.
Imam zadatak predstaviti Vedrana Zrnića, novo desno krilo
rukometnog kluba Nexe. Odlično i zanimljivo. Samo, kako krenuti?
Vedrana znaju svi, svi su barem jednom u životu čuli njegovo ime.
Zlatni olimpijac iz Atene, svjetsko zlato iz Portugala, zlato s
Mediteranskih igara u Tunisu, srebro sa Svjetskih prvenstava u
Tunisu i Hrvatskoj, srebro s Europskog iz Austrije, tri europska
naslova s Gummersbachom…Ako krenem tako nabrajati podatke i
uspjehe vjerojatno ću ih pola preskočiti jer ih ima jako puno.
Zato je najbolje upotrijebiti drugu taktiku. Tko zna Zrnu bolje
nego sam Zrna. Vedrane, kako bi ti sam sebe
predstavio?
“Lukavo. Sad ja trebam pričati sam o sebi pa će ispasti kao
hvaljenje. Šalim se. Postavio si mi teško pitanje koje me do sada
nitko nije pitao. Ni supruzi nisam odgovarao na to pitanje. Pa
ovako – otac sam troje djece, suprug u sretnom braku. Igram
profesionalno rukomet skoro dvadeset godina, od toga skoro 15 u
inozemstvu. Teško mi je kad nisam s obitelji. Zdrav sam i želim
igrati rukomet koliko god mogu. Kada dođeš u te neke iskusnije
godine, da ne kažem starije, onda se tijelo u potpunosti privikne
na sve napore. Meni je sada stvarno lako igrati. Imam sve u
nogama i glavi poštimano. Igranje rukometa mi je istinsko
uživanje. Vjerujem kako će to još dugo trajati. Zato sam se i
odlučio na dolazak u Nexe. Surađivat ću s mladim ljudima i mladom
ekipom koji mogu od mene nešto i naučiti. Nakon toliko godina
koje sam proveo u rukometu sada imam mogućnost to iskustvo
prenijeti nekome drugome. Eto, to mi je cilj.
A predstaviti se igrački?
Ima puno podataka, stvarno. Počeo sam u Zagrebu, dijete sam
Zagrebove škole. U rodnom sam gradu igrao i za prvu i za drugu
ekipu. Iz tadašnjeg Zagreb Badela otišao sam u Sloveniju gdje sam
proveo pet godina. Prve tri u Prulama i još dvije u Gorenju iz
Velenja. Nakon toga odlazim u Njemačku, u Gummersbach gdje sam
igrao sedam i pol godina. Uslijedila je godina u poljskoj Wisli
pa godina u turskom Bešikatšu. S Nexeom sam sada potpisao na
dvije godine.
Impresivna karijera i ogromno
iskustvo…
Da, moglo bi se tako reći. Mislim kako sam s rukometom dobio
jako puno, imao sam lijepu karijeru. Puno se igrača s time ne
može pohvaliti, mučili su se i s ozljedama i sa športom kao
takvim. U klubovima sam se duže zadržavao i u svakom sam mogao
još ostati. Mislim kako je to potvrda i ljudskih i igračkih
kvaliteta. Malo prepotentno, ali tako je.
Kada pričamo o klubovima u kojima si igrao, slažeš li se
kako su zlatne godine bile u Gummersbachu čiji si bio i kapetan i
s kojim si osvojio dva Kupa kupova i jedan EHF
kup?
Mogu reći kako je to, nakon Zagreba gdje sam odrastao i
naučio igrati rukomet, moj drugi dom. Tamo sam ostvario puno
uspjeha, ali se naučio i drugačijem načinu života i ponašanja u
športu, prihvaćanja poraza u športu. To mi je bilo jako važno,
bit će i mojim budućim suigračima jer ću im pokušati prenijeti
taj način razmišljanja i poimanja športa. Nije sve u novcima i
samoisticanju. Tko god ode u Njemačku tamo nauči što je život,
što je šport i što je borba za kruh. Bilo mi je tamo prekrasno,
tamo su mi se djeca rodila, još uvijek imam kuću tamo. U
Njemačkoj sam proveo prekrasan dio života.
Od tih tisuća i tisuća utakmica koje si do sada odigrao
koju bi izdvojio kao najdražu?
Može li se to uopće napraviti?
Uh, ne znam. Mogu eventualno izdvojiti neke godine su mi
posebno drage. Posebno prve dvije godine s Alfredom Gislasonom,
sadašnjim trenerom Kiela. Tada smo ja i Momir Ilić zajedno došli
u Gummersbach iz Velenja i stvarno smo dobro igrali. Igrali smo
tada Ligu prvaka. I u Sloveniji mi je bilo prekrasno. Isto mogu
reći i za Tursku, za Istanbul. Odlazim s lijepim dojmovima. Ljudi
su pošteni i ležerni. U Njemačkoj je sve tvrdo, sve se gleda na
sekundu, praktično bez emocija. A u Poljskoj ili Turskoj to je
sasvim drugi svijet. Ljudi te gledaju kao čovjeka, a ne kao stroj
koji je podređen svom poslu. U rukometu sam došao do nivou u
kojem je on postao moj posao. I ujutro, ako mi je teško ili mi se
nešto ne da, ponese me ta želja za pobjedom, želja za novim
uspjehom.
Pobjeđuje onaj koji se bori i koji zna svoj posao. Meni je
užitak trenirati jer znam kako još uvijek mogu igrati. Baviti se
športom je nešto najljepše na svijetu. Hoću biti zdrav, hoću
uživati u športu. Ostvario sam dosta toga u karijeri, financijski
sam neovisan i sada stvarno uživam. Opušteniji sam. Znam gdje
sam, znam kako mogu, znam što sam bio i što ću još uvijek biti.
To mi je bitno. I kada si to posložiš u glavi onda ti je puno
lakše.
Pričali smo o klupskoj karijeri, ali ti se imaš čime
pohvaliti i na reprezentativnom planu…
Da, dobro. Taj je dio priče svima poznatiji. Imam oko 190
nastupa za hrvatsku reprezentaciju s kojom sam osvojio sve živo.
Od početka sam u reprezentaciji sa svojom generacijom. Sretan sam
što sam bio dio toga, bez obzira što sam uvijek bio sjena Mirze
Džombe. Ipak, Džomba je uvijek bio superioran. Mislim kako smo
nas dvojica obilježili to jedno razdoblje našeg rukometa. I on je
rekao kako bez mene ni on ne bi bio toliko dobar. Izuzetno sam
sretan što je to tako bilo.
U reprezentaciji si već nosio logo Nexea na dresu. Sada
ćeš imati veliki na prsima…
Tako je. Super! Dolazim u Nexe igrat rukomet, biti u prvih
sedam i biti važan kotačić kluba. A posebno me veseli činjenica
kako ću pomoći tim mladim dečkima. Oni će mi sigurno dati dodatni
motiv kako bi radio još više i kako bi pokazao zašto sam to što
jesam. Veseli me što ću igrati u klubu koji ima ambicije i koji
raste, napreduje. Mislim kako je ovo obostrano dobar potez.
Hrvatski bi klubovi trebali dovoditi iskusnije igrače koji bi
bili oslonac u svemu.
Da, velik je ovo korak za tebe, ali je još veći za
rukometni klub Nexe…
Hvala, to mi je drago.