Čak pet puta bio je finalist Svjetskog prvenstva (peti, šesti, sedmi i dva puta osmi na svijetu), devet puta europski finalist (srebro, bronca, pet puta četvrti, šesti i jednom osmi), finalist juniorskog EP-a, 18. puta prvak Hrvatske
Mjesec dana prije 38. rođendana Robert Seligman, jedan od najvećih hrvatskih gimnastičara svih vremena, završit će gimnastičku karijeru. U subotu, 6. travnja, tijekom DOBRO World Cupa u njegovom rodnom Osijeku, službeno će se nakloniti publici i završiti priču u hrvatskoj reprezentaciji. Gimnastičku priču koja je potrajala čak 32 godine.
”Naježim se s pomisli da ću se oprostiti od karijere pred osječkom publikom”, priznaje Seligman.
”Svjestan sam već duže vrijeme da će se to dogoditi. Zadnje dvije godine imao sam ozljedu za ozljedom. Bile su sitne, ali svejedno ne možeš raditi onako kako želiš. Moje tijelo više ne funkcionira kao nekada, potrošeno je. Zato je ovo realan završetak”, dodaje.
U gimnastičku dvoranu ušao je sa šest.
”32 godine u dvorani. 32 godine napora. Nije to jednostavno, ali to je sport koji to iziskuje. I koji to zaslužuje. Meni je gimnastika dala sve u životu i ne žalim ni za čim. Čak niti za jednom ozljedom. Gimnastika je moj habitus. Dala mi je doslovno sve. Naravno, uz moje roditelje, dala mi je usmjerenje i ne bih danas bio ovdje gdje jesam, ne bih danas na ovakav način prešao iz sportske karijere u poslovnu, da to nije bila gimnastika”, govori.
A danas s njim razgovaramo u njegovom uredu u dvorani Gradski vrt gdje je direktor osječkih Športskih objekata.
”Drago mi je da sam i dalje član Hrvatskog gimnastičkog saveza, trenutno kao dopredsjednik, da sam i u svom Gimnastičkom klubu Osijek-Žito koji ima divne ljude i stručnjake. Svi oni, uz moje roditelje i obitelj najzaslužniji su da je sve u mojoj karijeri proteklo tako kako jest. Ovaj oproštaj mi je, naravno, težak, ali je prirodan, normalan i nemam nikakvog žala. Kao i svaki sportaš, mislim da sam mogao više što se tiče sportskih rezultata, ali vjerujem da je sve negdje zapisano i da nije bilo suđeno više od ovoga što sam napravio”, navodi.
A već s 15 bio je prvi hrvatski gimnastičar koji je ušao u finale jednog Svjetskog kupa (Pariz), pa prvi koji je osvojio i medalju (bronca u New Yorku 2005.), prvi i zlatnu na Svjetskom kupu (Ghent 2005.) i na Univerzijadi (Izmir 2005), prvi u finalu Svjetskog prvenstva (Aarhus 2006.). Zajedno s Filipom Udeom prvi put od hrvatskog osamostaljenja stajao je na pobjedničkom postolju Europskog prvenstva. Te 2008. u Lausanni Filip je bio srebrni, a Robert brončani na konju s hvataljkama, spravi na kojoj je Seligman izgradio svoju karijeru i postao specijalist.
Čak pet puta bio je finalist Svjetskog prvenstva (peti, šesti, sedmi i dva puta osmi na svijetu), devet puta europski finalist (srebro, bronca, pet puta četvrti, šesti i jednom osmi), finalist juniorskog EP-a, 18. puta prvak Hrvatske…
”Svjetska medalja bila je moj životni san. Bila mi je na dlanu više puta, mogao sam osvojiti bar dvije ili tri, ali nije se dogodilo. To je tako i s time sam se pomirio. Okej, možda je to jedini žal. Svi mi sanjamo biti olimpijski, svjetski pobjednici i to je normalno. Kao što u poslu sanjamo da budemo na vrhu hijerarhije, poduzeća, tako je i u sportu. To nas gura prema naprijed i to je zdravo. Treba sanjati visoko da se dosanja ono što je realno, a najčešće je to i više nego što smo mislili o sebi. Da me netko prije 20 godina pitao mislim li da ću osvojiti sve to što jesam, rekao bih da je lud, da nema šanse, nisam ja taj nivo, nisam taj kapacitet, nisam rođen pod sretnom zvijezdom da ja budem taj neki. Zato sam danas jako sretan svojim životom i svime što sam napravio. Imam podršku svoje obitelji, predivne dvoje djece, suprugu, hvala Bogu žive roditelje, brata koji isto ima svoju obitelj, trenere koji su mi kao dio obitelji… Imao sam sreće s trenerima, od svog prvog trenera, nažalost danas pokojnog Franje Floršića, preko Nenada Solara, Borisa Čulina i Vladimira Mađarevića s kojim sam napravio najveće uspjehe. Bitan dio mojih životnih ‘medalja’ je i gimnastički Sokol centar koji je izgrađen u središtu Osijeka, koji će ostati stoljećima iza nas, koji dnevno okuplja tisuće djece i roditelja, u koji dolaze na pripreme gimnastičari sa svih strana svijeta. Moja životna medalja je i Svjetski kup u Osijeku koji ovaj tjedan slavi jubilarni 15. rođendan. To su sve velike stvari koje smatram uspjehom”, napominje.
Uz Filipa Udea, upravo je Robert Seligman bio pokretač svih prvih velikih hrvatskih gimnastičkih uspjeha u svijetu.
”Možda nekada i na uštrb potencijalno boljih rezultata, nikada nisam odbijao prijeme, intervjue, druženja s djecom… Gimnastiku sam stvarno promovirao srcem. I vjerujem da sam doprinio i da dođe do izgradnje Sokol centra i da Osijek dobije Svjetski kup zahvaljujući ideji trenera Nenada Solara koji ga je u naš grad doveo 2009. godine. Sve je to bilo u svrhu popularizacije sporta i da bi se gimnastičke dvorane napunile djecom, ne samo zbog samog sporta, nego i prevencije. U COVID krizi najbolje smo vidjeli koliko je bitno baviti se sportom i koliko je sport bitan za razvoj naše djece, pa i moje koji isto treniraju gimnastiku. Bitno je da budemo zdrava nacija. Uvijek sam osjećao da je moj poziv širiti priču o svemu dobrome što gimnastika nosi. Želim doprinijeti našem društvu, uostalom, to radimo za našu djecu, da nam svima bude bolje i ljepše okruženje u kojem živimo. Drago mi je što i HGS koji je bio u strašnim problemima 90-ih, zadnjih 15 godina fantastično posložen. I ne samo zato što je moj kolega reprezentativac Marijo Možnik predsjednik Saveza i za kojega mislim da ga vodi odlično, nego moram reći i njegov prethodnik Stevo Tkalčec koji je izgradio prvi gimnastički centar Aton u Nedelišću, pa prije njega pokojni Ivan Škoro koji je pokrenuo neke promjene gdje se sve počelo bolje razvijati, više ulagati i gdje smo mi u tim godinama od 2004. na dalje krenuli i ubrzo rezultatski eksplodirali”, prepričava.
Ipak priznaje ”lakše bi mi bilo osvajati da sam imao ovakvu situaciju u gimnastici kakvu danas ima Tin Srbić i ostali naši reprezentativci”.
”Nemamo što skrivati, sigurno bih u karijeri osvojio više i imao manje četvrtih mjesta da Filip i ja nismo bili ti koji smo probijali led, raskrčivali šumu. Mi smo morali pozicionirati Hrvatsku na gimnastičkoj mapi, mi smo morali pozicionirati i suce. Sve se zakotrljalo našim rezultatima, pa Svjetskim kupom u Osijeku i svime onime što mora imati jedan savez – kongrese, posloženost, prisutnost u medijima, prisutnost sudaca na najvišoj razini poput Marija Vukoje koji je danas visoko pozicioniran i u Svjetskoj i Europskoj federaciji… Mi to nismo imali kada smo stupili na veliku scenu. Primjerice, u mom prvom europskom finalu 2005. kada sam bio četvrti, Rus Nikolaj Krjukov u jednom je elementu odskočio, nogom je dirao konja. Danas bi to bilo nezamislivo, jedan bod bi izgubio. Tada je trebao izgubiti pola boda, a on mene dobije za 63 tisućinke. To se danas ne može dogoditi hrvatskom gimnastičaru, ne samo Tinu nego ni Benoviću, Žugecu… Svima njima je puno lakše. Pa na kraju krajeva, i Možniku je bilo puno lakše doći iza mene i Filipa. Ali to je bila naša misija. Da mi to nismo napravili, morao bi Možnik. Da nije on, morao bi Tin. Nama je tako bilo zapisano. I toj generaciji naših trenera koja je izbacila nas dobre i kvalitetne sportaše bila je misija da raskrči put da bi sad bilo lakše, sto posto lakše”, priča.
Osvojio je europsko srebro (2018.) i broncu (2008.), bio je i viceprvak Mediteranskih igara 2013., i danas je hrvatski rekorder po broju osvojenih medalja (28) i finala (63) na Svjetskim kupovima…
”Rekordi mi nikada nisu bili bitni. Žao mi je samo što su nestali neki gimnastički sustavi koji su bili dobri kao, primjerice, sustav Svjetskog kupa koji je nakon dvije godine imao Masters super finale gdje sam dva puta imao priliku nastupiti, u Sao Paulu i Barceloni. Nadam se da će se to vratiti”, kaže.
Ima li najdražu medalju?
”Svaka je medalja posebna, ali jako mi je značilo europsko srebro u Glasgowu 2018. Mislio sam da ću godinu ranije osvojiti, ali ova je ipak došla u pravom trenutku gdje sam još jednom potvrdio da sam tu, u vrhu i baš sam je zasluženo osvojio”, priznaje.
Žali li za nečim? Da može, bi li nešto drukčije napravio?
”Naravno da bih puno toga drukčije. Ali, gimnastika je 50 sekundi. Cijeli život ti stane u 50 sekundi. I tih 50 sekundi imaš 10 puta godišnje. To su ogromni pritisci i nije prirodno, nije normalno. Žalim da nisam bio u nekom drugom sportu gdje imaš 2-3 pokušaja. U gimnastici imaš samo jednu priliku i to je to. Žalim što u nekim trenutcima kada sam bio nevjerojatno spreman kao 2016. nisam to mogao pokazati. Ali realno, sve je to negdje zapisano i suđeno. Netko mora biti četvrti. Berki je bio rođen za ta prva mjesta. Pobijedio sam ga tri puta u karijeri, ali on je ‘433’ puta bio taj. Pomirio sam se, trebaš biti ponosan i kada si četvrti, peti, šesti na svijetu i to konstantno iz godine u godinu. Nije baš jednostavno takvu konstantu imati u bazičnom sportu kojim se bavi cijeli svijet. I imaš jedan pokušaj da odeš na Olimpijske igre. Ali, i to je draž gimnastike. Bilo bi ružno reći da žalim, ali da bih volio da je bilo više medalja, naravno da bih. Iako, svako to iskustvo izgradilo me kao čovjeka i vidim koliko mi ono znači danas u ovom poslovnom svijetu u kojemu jesam. U ozbiljnom poslu sam od 2018., i to pored gimnastike, ali uvijek sam znao da treba gledati dalje na život, privređivati, brinuti se o dvoje djece i treba biti sretan u onome što radiš. Sretan sam što sam našao mjesto pod suncem da ponovno radim ono što volim, što je sport, sportski objekti. Prošao sam ih tisuće kroz karijeru u svim dijelovima svijeta i sada uživam u poslu. Pokušavam što više doprinijeti da ti objekti budu što bolji, što ljepši, što ugodniji sportašima i korisnicima. Baš sam sretan što imam privilegiju cijeli život raditi ono što volim”, ističe.
A baš zato što je sve što radi u životu radio sa strašću s kakvom je danas u poslovnom svijetu, Robertu Seligmanu ovih dana u Osijeku, oproštajnih dana od velike karijere, neće biti lako. Nije se jednostavno oprostiti baš u svom gradu i na natjecanju na kojemu si u 14 izdanja izborio 10 finala i osvojio 7 medalja (2 zlata, 4 srebra i 1 bronca), najviše od svih hrvatskih gimnastičara.
”Sad me preplave emocije”, napunile su mu se oči suzama.
”Uvijek sam imao neki oblik krivnje i obveze da nekome nešto trebam vratiti u svom gradu. Osijek sam preskočio samo jedne godine zbog ozljede. Silno sam htio tu pobijediti, sve moje kolege iz reprezentacije su uspijevale, a ja uvijek srebro, bronca… I onda prvi put pobijedim 2016. Tada sam bio u top formi. I kao da mi je konačno pao teret s ramena. Drugo zlato došlo je neplanirano, 2022. godine, moja zadnja medalja na SK i eto, zanimljivo baš u Osijeku. Tada je bilo baš onako kako sam uvijek priželjkivao da mi budu natjecanja, da nastupaš rasterećeno. Doslovce sam se provukao u finale, nisam bio u dobroj formi, a onda u finalu nastupao prvi, otvorio natjecanje, a potpuno opušten. Sve se poklopilo. Rekao sam treneru da idem potpuno uživati, vidjeti tko su na tribinama svi ti susjedi, poznanici koji dođu svake godine, gdje sjede svi ti novinari koje nikada ne vidim, a svi nešto pišu i šalju videe. Tih dana dolazio sam ujutro trenirati kad nikoga nije bilo, dijete mi se igralo po parteru, samo sam nešto guštao. E, to je super. Kad bi barem moglo tako biti na svakom natjecanju. Meni je Osijek poseban i teško mi je bilo nastupati u njemu. Iskreno, nikada nisam volio nastupati u njemu, koliko god da sam istovremeno obožavao jer je to moj grad. Ali, taj pritisak, nekada sam htio pobjeći, prespavati Osijek. Teško je to, spavaš u svom krevetu, kod svoje kuće, a svi te zovu na kavu, zaustavljaju te na ulici, a ti moraš biti u fokusu – odmor, masaža, priprema za nastup. I onda trebaš pred punom dvoranom u svom gradu imati odličnu izvedbu. Ali, uspijevao sam. Ma, Osijek je poseban i znam da ćemo mi to njegovati još dugo. Kao Cottbus. Pa da i 50. doživimo zajedno!”, zaključuje.
Ovoga vikenda želimo mu onda da dobro prouči sva lica punog Gradskog vrta i da u njima uživa kao nikada do sada. Posljednji put kao sportaš.