"Tin je imao prednost koju ja nisam imao, on je znao da je moguće osvojiti olimpijsku medalju, ja nisam"
Samo nekoliko dana prije početka Svjetskog kupa u
Osijeku za koji se trenutno sprema, jednog od najvećih
hrvatskih sportaša svih vremena ulovili smo na Kineziološkom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, netom nakon što je položio jedan
od ispita.
“Ostala su mi još tri. Nadam se da ću do kraja ljeta diplomirati
i postati magistar gimnastike. Završio sam već prije višu
trenersku, sada sam na specijalizaciji”, otkrit će Filip
Ude, srebrni olimpijski, svjetski i dvostruki europski
medaljaš i priznati “bitno mi je obrazovanje”.
“Zašto ne bih završio studij ako imam prilike i vremena? Puno
ljudi percipira sportaše kao ne baš pametne, pa samim time bih
htio dati suprotnu sliku da se uz treniranje može završiti
fakultet. Uostalom, taj “papir” mi jednoga dana nitko ne može
uzeti.”
Posljednja dva mjeseca Filipu su poprilično pretrpala raspored. I
dalje su u tijeku olimpijske kvalifikacije, krajem travnja čeka
ga i Europsko prvenstvo u Riminiju, a sljedećeg tjedna i
DOBRO World Cup u Osijeku.
“Od jeseni smo se žestoko pripremali. Bio sam krajem godine
stvarno u top formi, spremao najtežu vježbu sa startom 6.3,
spreman boriti se za Pariz. Čak se i trener Kriajimskii čudio da
sa 37 godina tako treniram. Ali, onda sam se razbolio, dobio
streptokoknu anginu, 5 dana bio na infuzijama i to me udaljilo,
tjedan dana nisam trenirao. To je razlog zašto trenutno nisam u
boljoj poziciji za Pariz. Iako, ekspresno sam se vratio, ali onda
mi se upalila tetiva palca i 10 dana nisam mogao na konja. Jedva
sam se spojio za Svjetski kup u Cairu, odradio na adrenalin. I
sad vidim danak ta tri tjedna koje su mi bolest i ozljeda uzeli.
Ali ne dam se, treniram i dalje, u dobroj sam formi, start 5.9
mogu napraviti bilo kada i sprman sam za Osijek. Bilo bi lijepo
ući u finale, da me moja kćerkica Eva opet vidi na televiziji, da
bude ponosna. Eva je moj motiv, zato se baš veselim Osijeku.”
Ove godine 15. po redu.
“Iskreno, nemam osjećaj kao da je 15., možda eventualno peti,
iako znam da sam prije 10 godina osvojio zlatnu medalju u
Osijeku. Ma, mislim da ćete vi mene gledati i na 20. Osijeku”,
samouvjereno će Filip.
“Novi pravilnik koji dolazi u sljedećem olimpijskom ciklusu meni
ide na ruku. Sa 10 idemo na 8 elemenata i bit će lakše boriti se
s tim dečkima koji imaju puno teže vježbe. Sada ako naprave
najtežu vježbu, nisam im blizu, moramo biti realni. No, s novim
pravilnikom bit ću 2 desetinke od najboljih, ne više pola boda. A
imam i prednost jer čišće izvodim elemente. Zato se baš veselim
novom pravilniku i već sada si slažem vježbu za sljedeći
olimpijski ciklus.”
Iako iza sebe ima operaciju ramena, koljena, dva bruha, padove na
glavu, Filip kaže da se danas s 37 na leđima “osjeća puno bolje
nego prije 10 godina”.
“Do 33. sam radio višeboj, a to su muke. Možda će zvučati
kontradiktorno, ali kad sam strgao nogu prije 5 godina, mjesec i
pol prije kvalifikacija za Tokio, u tom trenutku mi se srušio
svijet, ali istovremenio bio sam jako sretan. Ne zato što sam si
strgao nogu, nego sam znao da je gotovo s višebojem. Iskreno,
počeo sam se bojati sprava, a to je najgore za gimnastičara.
Najčešće gimnastičari odustanu kad se krenu bojati sprava, kao ja
preskoka. Uvijek sam mislio sam da će mi se na njemu nešto
dogoditi. Nije tajna, višeboj sam radio samo da bih otišao na
Olimpijske igre i zbog toga se dugo godina nisam mogao fokusirati
samo na konja.”
Često mu znaju reći “da nisi radio višeboj, možda bi osvojio više
medalja na konju s hvataljkama”.
“Da, možda, a možda ne bi osvojio niti jednu. Hvala bogu da mi je
konj najboja sprava jer bi prije 5 godina prekinuo s karijerom, a
konj mogu trenirati i natjecati na vrhunskoj razini sigurno barem
još ciklus do Los Angelesa. Stvarno se osjećam puno bolje nego
prije 10 godina. Samo zato što sam tada radio višeboj. Bio sam
stalno umoran, nisam mogao ići u šetnju, nisam mogao rolati, leđa
su me boljela, noge… Sad mogu šetati, voziti bicikl, role… Sada
sve to mogu. Puno sam slobodniji. Jedva čekam toplije vrijeme da
na trening idem s biciklom zajedno sa svojom Evom. Uživam u toj
slobodi.”
Uživa li još uvijek i u gimnastici?
“Pitaju me ‘je li ti lijepo trenirati’? Ne. Lijepo mi je kad
uspijem. Treniram za sekundu i pol do dvije koje slijede nakon
dobro odrađene vježbe. Kad pustim jednu ruku i počnem padati na
strunjaču. U tih sekundu i pol znam da više ništa ne mogu
zeznuti. Za to treniram. To je moja sreća. Doskok. Opet, uživam.
Na konju s hvataljkama, na moju žalost, valjda u povijesti nije
bila toliko jaka konkurencija kao sada, a s druge strane
najbezopasnija je sprava. To je jedina sprava gdje ti možeš
napraviti sve elemente “s pola snage”, da primjerice opustiš noge
i da se ne ozlijediš. Sve ostale sprave ne smiješ se opustiti n
sekunde, jer može biti pogubno. Na konju ti se posklizne ruka,
ali ništa ti se neće dogoditi. Na parteru malo prerotiraš i
ozlijediš se. Konj je opet najteža sprava za natjecanje, svi to
kažu, ali i najteža sprava za treniranje jer svaki dan moraš
peglati tog konja, stalno isto.”
I nikada mu ne dosadi?
“Ne dosadi jer uvijek hoću bolje, veću ocjenu, bolji rezultat…
Znam da ako super napravim, da sam i dalje među 10 na svijetu.
Rekao sam si dok osjećam da sam među 10-15 u svijetu i dok mogu
ulaziti u svjetska i europska finala, to ću raditi. I sve dok se
probudim ujutro a da ne moram šepati, niti piti tablete ili da se
gegam po dvorani. Sve dok se super osjećam, radit ću ovo. Jedino
sada ne mogu trenirati puno kako bih htio. Sad me trener zna
tjerati iz dvorane ‘daj Filip, dosta je, ostavi nešto za druge
dane u tjednu’. A prije me nije pustio van dok nisam sve
napravio. Sada moram dozirati treninge. S 37 treniram preciznije,
manje pokušaja, ali kvalitetnijih, točnijih.”
Olimpijsko srebro iz Pekinga 2008., svjetsko iz Nanninga 2014.,
europska iz Lausanne 2008. i Mersina 2020, mediteransko iz
Pescare 2009, pa europsko juniorsko srebro iz Ljubljane 2004., 17
medalja u 67 finala na turnirima Svjetskog kupa… Ima li uopće još
nešto što sanja ostvariti?
“Kad sam bio mali, zacrtao sam si da želim osvojiti sve najveće
medalje.”
To je već odavno odradio.
“Da, ali nikada nisam bio prvi na velikom natjecanju. To je san
koji se možda u nekom raspletu ostvari. Ako se ne ostvari, OK,
ali neću odustati tako dugo dok u jednom trenutku ne odlučim da
je to – to, da ne ide više, da sam napravio i više nego 99% njih
u gimnastici. Ali, ako sad odustanem kada i pravilnik ide na moju
ruku, kada mogu, kada sam još uvijek top, ne bih si to nikada
oprostio. I još jedna stvar, nemam četvrte OI. To mi je isto bio
san. Ne znam zašto četiri, a ne tri.”
Jer tri ima. Povezao je Peking, London i Rio.
“To sam si nekako postavio kao cilj. Četiri. Tokio je trebao biti
taj broj 4 čime bi san o OI bio ostvaren. Kažu mi ‘joj pa bio si
na 3 OI, super’. Ne, ja samo jedne pamtim, Londona i Rija se ne
želim sjećati, jer to mi je bio neuspjeh. Prvi put mi je bilo
samo da odem na OI, nacrtam kvačicu i ne moram više nikada ići.
Ali, ako idem, idem na medalju, ne idem nastupati. Nije bitno
samo da sudjelujem. Ne, nije mi bitno da sudjelujem, meni je
bitna medalja. Ako radim koliko radim, hoću medalje, a ne
sudjelovati. Da znam da primjerice idem na Svjetski kup i da
nemam nikakve šanse, da idem na izlet, ne bih išao. Meni
gimnastika nikada nije bila izlet. Što si bolji, manje vidiš grad
u koji dolaziš. Što si lošiji imaš više vremena za razgledavanje.
Meni je uvijek bio cilj što manje vidjeti. Ja i kada idem na more
pokušavam svaki dan napraviti bar snagu. Gimnastika i treniranje
su moj način života.”
Kaže “jedan mi je čovjek rekao da je gimnastika glup sport”.
“Već sam htio nasrnuti na njega. A on kaže ‘čekaj malo da ti
objasnim’. I krene… ‘Znaš gdje ti je natjecanje?’ Znam. ‘Znaš u
kojoj je državi?’ Znam. ‘Znaš u kojem gradu?’ Znam. ‘Znaš u kojoj
dvorani?’ Znam. ‘Znaš kako ta dvorana izgleda?’ Znam. ‘Znaš gdje
je točno konj s hvataljkama u toj dvorni?’ Znam. ‘Znaš kojeg je
proizvođača taj konj?’ Znam. ‘Znaš koji dan nastupaš?’ Znam.
‘Znaš u koliko sati i u kojoj si grupi?’ Znam. ‘Jesi li probao
tog konja?’ Jesam. ‘Pa u čemu je onda problem?’ I onda vidiš da
je 9 od 10 parametara na tvojoj strani. Na svakom natjecanju 9 na
tvojoj strani, a taj jedan da imaš 30 sekundi da pokažeš što
znaš, e to je ljudima teško objasniti. To da se borim sam sa
sobom, nemam protivnika da se hrvam s njim. A borba sam sa sobom
je najteža. Tih 9 parametara mi ništa ne znači nego mi je ovaj 1
teži nego tih 9. Kažu mi ‘pa kak’ to ne možeš napraviti, radiš to
svaki dan na treningu i dođeš na natjecanje i padneš’? Onda ja
kažem ‘ajde kuhaj si kavu dva puta dnevno 4 godine, za četiri
godine dođeš na Olimpijske igre pred 10.000 ljudi i skuhaj si
kavu pred njima svima’. Zakipi, zagori, nije tog okusa, komad
šećera ti padne van, malo proliješ… Pospremi to i gibaj doma
kuhati kavu. Vidimo se za 4 godine. S time da za 4 godine moraš
biti neozlijeđen, mentalno najspremniji, fizički najspremniji,
zdrav, 4 godine si stariji i još trebaš napraviti tu vježbu. Nije
to baš samo tako. I ja bih da je puno lakše i jednostavnije, ali
na žalost nije. Odabrali smo takav sport koji je kompliciran. Ali
ne žalim. Znam da sam rođen baš za gimnastiku.”
Njegov put na velikoj sceni bio je sve samo ne lagan. Pogotovo u
početcima kada je uz Roberta Seligmana probijao
led za sebe, ali i sve one generacije koje će hrvatska gimnastika
kasnije stvoriti. Nije baš jednostavno bilo nekim klincima iz ne
baš gimnastičke Hrvatske doći pred suce s CROATIA na leđima i
očekivati objektivnu ocjenu. Tin Srbić je često
znao reći da je njegov put bio lakši jer su Ude, Seligman i
kasnije Možnik “prokrčili put”.
“Tin je imao jednu prednost koju ja nisam imao, on je znao da je
to moguće. Da je moguće otići na Olimpijske igre i osvojiti
medalju. Ja sam se nadao da je to moguće, vjerovao da je to
moguće, ali drugi nisu. Samo treneri Mario Vukoja, Igor
Kriajimskii i ja smo vjerovali. Tin je imao prednost što je vidio
da je moguće – ako puno treniram i ja mogu na OI. Nije nemoguće.
S Tinom sam dobar prijatelj, družimo se i van gimnastike,
rezultatski je bolji od mene i ako imam i malu ulogu u njegovom
uspjehu, ja sam sretan. Zbog mojih 30 sekundi nastupa u Pekingu
otvorilo se puno gimnastičkih klubova u Hrvatskoj. Znači,
vrijedilo je. Ako je jedno dijete zbog mene ostavilo loše društvo
ili loš način života, bilo što negativno i da je počelo trenirati
gimnastiku ili bilo koji drugi sport, to je to. Ja sam uspio u
životu i sportu.”