Prijelaz iz stare u novu godinu, u životu svakog čovjeka, ne znači tek puko listanje stranica kalendara. Blagdansko raspoloženje, istina, može nam nakratko stvoriti iluziju bezbrižnosti, ali zatim stiže otrežnjenje i vraćanje u stvarnost. Svakodnevica, nažalost, u vremenu u kojem živimo, sve je samo ne bajkovita.
Dapače! Zato razmeđe 2011. i 2012. i u sportskom smislu
prisiljava na trezveno promišljanje i pokušaj traženja kako,
usprkos kroničnoj besparici, pokušati unaprijediti i rad i
rezultate osječkih klubova. Korištenje iskustava iz prošlosti, u
tom kontekstu predstavljaju istinsko bogatstvo.
“Ni traga, ni glasa”
Jer u ne baš tako davnoj prošlosti ponosili smo se uspjesima niza
ekipa i pojedinaca. Zato je apsurdno da smo, usprkos
neprijepornom bogaćenju sveukupne infrastrukture namijenjene
sportašicama i sportašima, istodobno, u rezultatskom smislu na
silaznoj putanji. Ipak, činjenica je da su Osječani nekad imali
više razloga za užitke, koje su im pružali naši sportaši i
klubovi, nego što je to situacija danas! U razdoblju kad se baš
nismo mogli pohvaliti s toliko igrališta i dvorana kao danas,
sjajne su i kontinuirane uspjehe imali atletičari, dizači utega,
boksači…, a danas, kad su našim sugrađanima, naravno, sukladno
objektivnim mogućnostima grada na istoku Hrvatske, na
raspolaganju optimalni uvjeti za bavljenje sportom – suočeni smo
sa sve skromnijim dostignućima.
Naravno, pritom izuzimam one koji su odavno shvatili da im samo
sustavni i kvalitetni rad može u sportu donijeti vrhunska
ostvarenja. A koliko smo nisko pali, moglo se nedavno vidjeti na
tradicionalnim događanjima u Zagrebu kao što je, primjerice, bio
“Veliki dan hrvatskog športa 2011” u organizaciji HOO-a. Nizale
su se kategorije, nabrajane nominacije za proglašenje najboljih,
ali – Osijeku ni traga ni glasa!!! Štoviše, nije spomenut ni
jedan slavonsko-baranjski klub, niti kvalitetni sportaš! Kako i
bi kad na OI u Pekingu nismo imali nijednog, a u London će, bar
je situacija sada takva, od sportaša putovati samo David Šain.
Reafirmirati struku
Nije nikakva mudrost da se za početak renesanse moraju (po)nuditi
radikalni zahvati. Prvi se temelji na vraćanju struke u središte
djelovanja svih naših klubova. Javna je tajna da je upravo
(ne)učinkovitost u tom segmentu glavni problem osječkog sporta
jer naslijeđeni i/ili u međuvremenu osposobljeni trenerski
potencijal nema odgovarajući tretman u osječkoj sportskoj
obitelji. Dakako, svako pravilo ima i iznimke, ali je sada
previše onih koji su u klubovima pronašli svoju, “činovničku”
službu i kojima, bez rada na terenu, u praksi i te kako odgovara
kolotečina pasivnosti i neambicioznosti. Rješenje se nameće samo
po sebi: sveukupni postojeći stručni kadar u klubovima (ali i
udrugama koje ih opslužuju, pa i usmjeravaju, nap.a.) nužno je
odmah preusmjeriti u stručno-sportske aktivnosti. Uvjeren sam da
bi već i početno uvažavanje i davanje povjerenja struci već u
dogledno vrijeme potvrdilo stav o neiscrpnom, prečesto
zanemarivanom, vrelu mladih osječkih talenata.
Dakako, budući da tijekom odrastanja, u oblikovanju osobnosti
dječaka, djevojčica, mladića i djevojaka, značajnu ulogu osim u
klubovima, imaju i pedagozi u školama (čak i vrtićima!), i u tom
smislu možemo mnogo toga poboljšati. Uz skromna ulaganja, čak i
simboličnim isticanjem, možda i povremenim konkretnim
nagrađivanjem učitelja i nastavnika koji slobodno vrijeme provode
upravo potičući mladež na bavljenje sportom, a uz povezivanje s
klupskim trenerima, u kratkom razdoblju možda bi osnažili koncept
usmjeravanja mladih u vrhunski i/ili rekreacijski sport.
Seminari i suradnja
U istom kontekstu, zapuštena je i obveza stalnog usavršavanja
sportskih stratega i pedagoga, pa je i krug doista priznatih
osječkih stručnjaka na državnoj razini vrlo skroman. Stoga je
nužno učestalo organizirati strukovne seminare na kojima bi
predavači bili isključivo vrhunski treneri iz cijele Hrvatske, pa
i šire. Nedavno je, tako, Osječanima svoja iskustva prenio Joško
Vlašić, što me podsjetilo na slične skupove, priređivane,
doslovce, kao lijep običaj. Ujedno, potrebni su i stalni dogovori
sportskih trenera većine naših klubova, na kojima bi se,
razmjenom stečenih znanja, raspoloživih iskustava i postojećih
resursa, zacijelo uspjelo podići razinu njihovih ukupnih
kapaciteta. Čini se da se i u tome nešto pokrenulo pa je na
prosinačkoj skupštini Iktusa pohvaljen Božo Krišto, trener
Dizačkog kluba Slavonija, a potom je i Dubravko Ižaković, u ime
AK Slavonija-Žito, ponudio obnavljanje nekad zapažene i čvrste
suradnje s veslači(ca)ma…
Neizbježna “fuzija”
Vratit ću se uvodnoj tvrdnji da u svim segmentima života valja
koristiti i iskustva prethodnih naraštaja. Jedna se odnosi na
primjenjivanje recepta s početka šezdesetih godina prošlog
stoljeća. I sportski djelatnici tog razdoblja postali su svjesni
da raspoloživa financijsko-materijalna sredstva ne mogu podmiriti
sve apetite dijela sportske obitelji nazivane kvalitetnom. Po
onoj da sila zakon mijenja, odlučili su 1962. osnovati sportsko
društvo na gradskoj razini, dali mu ime Slavonija i – najveći dio
gradskog kolača namijenili atletičarima, boksačima, dizačima
utega i nogometašima. Plod tog, moram reći hrabrog, poteza lako
ćete pronaći u almanasima rezultata “slavonijaša” tijekom
šezdesetih godina. Koje nije potrebno ponavljati…
Naravno, odabir je uslijedio nakon svestrane procjene potencijala
i mogućnosti svih osječkih klubova, što bi trebalo učiniti i
danas. Nešto slično već je izrekao i gradonačelnik Krešimir
Bubalo na svečanosti “Sportaša 2011” u HNK-u pa se nadam da
bismo, veoma brzo, mogli imati opet nešto na tragu SD-a
Slavonija… Najosjetljiviji dio pripremanja takvog koncepta, kao
i nekad, opet će biti odabir stvarno najboljih i/ili
najperspektivnijih. Što bi se moglo lako presjeći kad bi Grad
odlučio da u svakom sportu financijsku i inu pomoć iz proračuna
dobiva samo – jedan klub! Sve osobne animozitete sportski
djelatnici morali bi ostavljati kod kuće, a ako to nisu u stanju
– treba ih na to nagovoriti naizgled nepopularnim metodama.
Naime, nemoguće je zabraniti osnivanje i rad nekog kluba, ali
gradska sredstva mogao bi primati samo, nazovimo to tako, odabran
klub. Ostalima bi se i dalje osiguralo osnovne, tek minimalne
uvjete za redovno djelovanje.
Dragutin KERŽE (Glas Slavonije)
