"Vrijeme je za rastanak. I svi oni koji se brinu i pitaju "gdje smo bili” prije Nenada, ne brinite. Bili smo tu i bit ćemo, a ono još važnije, srce će, kao što je i bilo, biti na mjestu."
Puno je žuči proliveno na društvenim mrežama vezano uz stanje u
NK Osijeku, igrače, a ponajviše uz samog trenera i sportskog
direktora Nenada Bjelicu. Jedan od postova smo izdvojili i
prenosimo ga u cijelosti.
“Bili smo navijači…
Tijekom protekla tri desetljeća razvio sam jedan čudan,
iracionalan osjećaj privrženosti nogometnom klubu. U početku je
taj osjećaj vjerojatno bio umjetan, nastao jer je moj najbolji
prijatelj iz djetinjstva Dado počeo gubiti
interes za igranje rata i počeo pratiti i igrati nogomet, pa sam
i ja usvojio navike. Navijali smo za Osijek, on je bio
Špehar, Labak, Vukoja, a ja sam
bio Žitnjak i satima smo peglali akcije na
kredom iscrtanom golu ili kad bi skupili hrabrosti nabijali po
garažama koje su imale jasne konture nečega što bi trebao
predstavljati gol. Kroz godine taj interes je imao razne
amplitude, ali osjećaj je uvijek bio isti. Navija se za
Osijek, voli se Osijek, ide se na utakmice kad se može i
smije, strast je prisutna.
Kroz odrastanje i razne uloge u životu, taj klub je uvijek imao
neku svoju poziciju i njegova dobrobit bila je najvažnija stvar
na koju nikako nisam imao utjecaja, a ona je u nekom malom
segmentu imala utjecaj na mene. Prolazio sam s tim klubom njegove
uspješne, manje uspješne ili potpuno neuspješne dane, ali osjećaj
je bio da je sve je nekako kako treba biti. Kasnije sam dobio
priliku kroz dvogodišnje volontiranje u marketingu kluba utjecati
i na konkretne stvari koje se događaju oko voljenog kluba.
Smišljali smo aktivnosti, priče, slogane, vizuale i niz toga s
ciljem da i drugi zavole klub i postanu dio bijelo – plave
obitelji. Onda je odjednom došao strani kapital i Osijek je
postao vrlo važan dionik u prvenstvu i poželjna destinacija
mnogim igračima, ali i stručnjacima svih profesija. Došlo je
ljeto PSV-a, Austrije, moment zadnjeg Covid kola ispod istoka s
Lokomotivom i drugi trenuci za pamćenje. Nakon toga u klub se
vratio čovjek koji je svima omogućio hrpu sreće početkom
dvijetisucitih, ali i izazvao ogromnu ljutnju kad je pristao biti
trener mrskog Dinama kojeg vodi još omraženiji Zdravko. Ljutnja
je bila na mjestu jer nikome stadion nikada nije pjevao kao
njemu. Bio je ikona i dokaz da se iz Osijeka, koji je tada bio
nevažan dionik na sceni, mogu učiniti velike stvari. Imali smo ga
samo mi i nitko drugi. Kad se vratio nisam bio sretan, ali sam
resetirao osjećaje i zaključio da svatko zaslužuje drugu priliku.
Euforija je u jednom trenutku nosila grad i klub do te razine da
je većina ljudi, uključujući i mene, prešla preko nemile epizode
u Dinamu. No, euforija je kao i prema definiciji, bila privremeni
osjećaj posebno dobrog raspoloženja. Zaslužan za tu situaciju je
samo i isključivo trener, sportski direktor, alfa i omega,
najbolji od najboljih, pragmatični stručnjak s ogromnom plaćom i
dijametralno suprotnim uspjesima, čovjek kojeg prijatelji od
milja zovu Bjelko. I možda bi mislio suprotno da
se i u jednom trenutku odlučio odmaknuti od smjera kojim ide, da
je u jednom trenutku pokušao napraviti nešto drugo, da je izašao
pred navijače i rekao nešto ne štima, da je rekao idemo to
zajedno promijeniti. Odlučio je biti veći od kluba i onih koji su
bili prije njega, a bit će i poslije njega. Veći od nekih novih
Marina i Dada koji počinju pratiti nogomet, veći
od ekipe koja zaradi 3000 eura za pola godine, a ne dnevno kao
on, a koji su unatoč tome napravili tisuće i tisuće kilometara da
bi bodrili klub. Vrijeme je za rastanak. I
svi oni koji se brinu i pitaju “gdje smo bili” prije
Nenada, ne brinite. Bili smo tu i bit ćemo, a ono još
važnije, srce će, kao što je i bilo, biti na mjestu.
Nitko ne traži da Osijek bude prvak, ali se traži pristup
i zalaganje prvaka jer time dolazi sve ostalo što Osijek
čini klubom kojeg volimo. Uz dužno poštovanje svima koje misle
suprotno, živjeli!”