Pripadnost navijačkoj skupini stvar je časti, način života, no nerijetko mlade u takve skupine gurnu i životne prilike u kojima su se našli, nikako svojom voljom
Potraga istražuje što je u pozadini čestih i masovnih navijačkih
obračuna.
Prvo su početkom kolovoza stanovnici zagrebačke Dubrave
svjedočili teškom obračunu 400-tinjak domaćih i poljskih
navijača. Onda su vatrogasci šmrkovima ispirali krv s ulica
Rijeke gdje su se sukobile dvije domaće skupine, pa su u Zagrebu
navijači West Hama napali Dinamove. I uvijek se iznova nameće
pitanje – zašto? Zašto se navijači moraju tući, kako ih policija
pokušava spriječiti, postoje li dogovori i pravila i kako izgleda
život navijača, Ivanu Žadi opisao je
čovjek koji je desetljećima bio dio te nasilne priče. Upozoravamo
da bi vas neki prizori mogli uznemiriti.
“Tukao sam se puno puta. S murijom. Uživam se sukobiti s
njima. Onda imam priliku da ga pljusnem ne može direktnije. Znaš
ono kad gledaš na televiziji i misliš al bih ti glavu otkinuo, a
ovaj je ispred tebe. Nemam protiv njih ništa osobno ali
jednostavno oni su tu da spriječe nas. Brate mili tko voli da ga
se sprječava, ne voli nitko”, rekao
je Darko,bivši član navijačke skupine
Kohorta Osijek .
Darko, kako ćemo ga zvati za potrebe ove priče, danas je
obiteljski čovjek na pragu petog desetljeća života. Ovakve
situacije su iza njega, no jedini je odlučio makar i pod zaštitom
identiteta otvoreni pričati o navijačkim neredima, nasilju i kako
iznutra funkcioniraju navijačke skupine. Nasilje nikako nije
prihvatljivo, no ono je dio te navijačke subkulture nastale
osamdesetih godina prošloga stoljeća. Objašnjava nam to Zoran
Stevanović, suradnik organizacije “Nogomet protiv rasizma u
Europi” koja surađuje i s UEFA-om.
“Ako bi gledali 80-te kao razvoj navijačke subkulture
normalno je da je to danas jedan drugi poriv kao da kažemo rock
and roll, nekad smo ga stvarali, nekad živjeli, a sada je on na
youtubeu. Danas se djeca i mladi rađaju s tom pričom rock and
rolla, tako i s navijačkim pokretom. Ne možemo reći da je to
danas subkultura. Ona je u određenom segmentu, ali to nije
osamdeseta. Danas su drugačiji okviri, drugačije pobude i stil
života. I danas kad pričamo s navijačima koji su u četrdesetim,
pedesetim i šezdesetim godinama i dalje vidite onaj sjaj u očima,
oni i dalje to žive”, rekao je Zoran
Stevanović UMKI.
Neredi na ulicama
Zadnjih godina na našim stadionima i oko njih nema nereda. Oni su
se preselili na gradske ulice i trgove. Često iza njih ostaje
ozbiljna šteta na imovini nedužnih građana i ugostiteljskim
objektima. Jedan od posljednjih takvih nereda dogodio se u
zagrebačkoj Dubravi kada su se sukobili navijači poljske Legije i
Dinama.
“Ono što je nezgodno što se zadnji sukob dogodio u Dubravi gdje
je mogao stradati realno netko nevin jer vi kad bacite stolicu vi
ne možete sa sigurnošću tvrditi da će pogoditi samo onoga koga
ste ciljali. Bilo bi praktičnije kao u Poljskoj kada se dogovore
po šumama. Tamo je strogi kodeks da nema nikakvog oružja ni
batine, nego šaka u šaku. I tamo tko je jači pobjedi i tako se
završava tuča. Ovo je dosta nepraktično ali je sigurno
dogovoreno. Naravno da Dubrava nije turistička destinacija
Zagreba. Ona ima svoj šarm ali nije destinacija i ako se tamo
našlo 200 navijača Legije i 200 navijača Dinama znači da je
postojao jasan dogovor i to nikada nećete moći spriječiti”, rekao
je Marin Galić, Fakultet političkih
znanosti u Zagrebu .
“Na primjer slijedeću utakmicu za sedam dana ti dolazi neki klub,
suparnički s kojima želiš razriješiti neke račune koje imaš iz
prošlosti ili svatko ima svoje razloge. Ili ne leže ti brate i
hoćeš da ih izbiješ. I nađe se par momaka i to im je dužnost da
nađu broj od nekog bitnijeg iz te navijačke skupine, sad su
društvene mreže pa možeš i preko Facebooka postaviti pitanje
nekome ili svom prijatelju iz neke navijačke skupine koji je u
vrhu pa da on može nabaviti neki kontakt. Mi ćemo ih napasti
svakako pa ako su za neki fairplay jer možda će ih biti manje kao
što obično bude. Pa ako su za fairplay 5 ili 10 momaka da se
negdje nađemo bez puno buke i da to odradimo”, dodaje
Darko.
Sukobe navijačkih skupina godinama proučava i Marin Galić,
bivši sportski novinar i predavač sportskog novinarstva na
zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.
“Jezgra je ta koja dogovara i ritual nasilja mora postojati. I
taj ritual nasilja se izražava pogotovo u gostima, kad idete u
goste. Taj ritual gostujućeg terena je kult svakog navijača. Kad
idete na gostovanje vi pokušavate osvojiti gostujući teren, a
isto tako domaći navijači, ako gledamo konkretno u Zagrebu kada
je u pitanju Legija ili West Ham se brani taj domaći teritorij.
Kao što se u ratu branio teritorij Hrvatske tako se brani
teritorij Zagreba”, kaže Galić.
Opasno za prolaznike
No danas često na neprimjeren i opasan način za slučajne
prolaznike koji se nađu u blizini sukoba. Fairplay i navijački
kodeks časti u sukobima osamdesetih su bili svetinja za sve
navijačke skupine. Danas se to zadržalo uglavnom među navijačima
u Poljskoj i Ukrajini. Za njih je to dio folklora, a za obične
građane većinom huliganizam.
“Ako su određene skupine razvile jasna pravila i ne smetaju
nikome zašto ne. Ali ako pričamo o ulicama i trgovima ili u
javnom prostoru gdje se nameće nasilje prema nekima koji su
neutralni, nejaki ili to ne žele, onda je to huliganizam”, dodaje
Stevanović.
“Sa jednom suparničkom skupinom, to je bilo među zadnjim tučama u
kojima sam se tukao na Kopiki. Čak devet protiv devet jer njih
nije bilo 10. Poslije toga htjeli smo ih voditi na cugu u
restoran Kopika i nisu htjeli. Ali moja je ekipa u Portanovi,
naišli su na njih petoricu, pet – pet su se izbili pa su ih zvali
na cugu i otišli su, popili su zajedno”, kaže Darko.
” Netko će reći da li je to normalno? Ako je na televiziji UFC
normalan ili ćemo reći drugi segmenti slobodne borbe tu ne vidimo
ništa sporno ako ne dolazi do ubojstva. Oni imaju jasna pravila,
tu neki dečki treniraju, pripremaju se i oni se dogovaraju. U
krajnjem slučaju to je njihova supkultura, njihova jasna
pravila”, dodaje Stevanović.
Stvar časti
Pripadnost navijačkoj skupini stvar je časti, način života, no
nerijetko mlade u takve skupine gurnu i životne prilike u kojima
su se našli, nikako svojom voljom. Darku je ljubav prema
nogometnom klubu Osijek usadio otac s kojim je kao mališan išao
na tribine. Rastava roditelja kada je imao 11 godina gurnula ga
je prema najžešćim navijačima kluba.
“Onda sam si ja tu uzeo malo više slobode i onda dok neki moji
vršnjaci nisu mogli sa 13 – 14 godina ne znam što raditi, ja sam
pobjegao od kuće i išao šinobusom u Suboticu na Spartak – Osijek.
Recimo ide sto ljudi, ja sam jedan od najmlađih i to je tako
uvijek. Svi te tretiraju kao pomladak i ti si zaštićen.
Eventualno ih s vremena na vrijeme moraš opskrbiti cugom i klopom
i to je to”, kaže Darko.
“Mladi u jednom trenutku kad pričamo o epidemiji popustljivog
odgoja oni nalaze u navijačkim skupinama svoju obitelj, svoju
potporu s jasnim pravilima. Mladi danas često nemaju jasna
pravila u društvu i obitelji i normalno da oni sebi traže
utočište gdje ono je. I tu oni nalaze svoj poriv, nekakvo
prijateljstvo”, dodaje Zoran.
“Jednostavno s ekipom s kojom idem na utakmice i s kojom sam
počeo ići na utakmice, s njima sam se počeo družiti i između
utakmica. Tako da u biti to sve ide jedno s drugim. Tako da smo
bili na utakmici i kad nije Osijek igrao. Jednostavno nas je
vezao osjećaj pripadnosti kao grupi”, kaže Darko.
Tko su najopasniji?
Osamdesetih godina prošloga stoljeća engleski navijači slovili su
za najopasnije u Europi. Danas su to Rusi, Srbi, a slijede ih
Poljaci i Hrvati. Prije desetak godina u Srbiji se čak
razmišljalo o zabranama najradikalnijih frakcija Grobara i
Delija. U isto vrijeme Austrijanci su otkazali gostoprimstvo
Dinamu za pripreme u njihovoj zemlji jer su Bad Blue Boysi
demolirali selo u kojem je Dinamo igrao potpuno nevažne pripremne
utakmice. Dok je kod naših istočnih susjeda u navijačkim sukobima
bilo i mrtvih, kod nas se to u trideset godina postojanja države
ipak nikada nije dogodilo.
“Ako gledamo incidente danas su oni drugačiji. Možemo vidjeti u
zadnjih nekoliko tjedana ako gledamo našu domaću scenu imate
sukob s navijačima West Hama koji je izoliran. To su pojedini
navijači koji su se tukli s pojedincima, imate organizirane tuče
protiv Legije gdje je bilo 200 na 200, a rezultat je tri
ozlijeđena i to je ono što je kod nas prihvatljivo i pokazuje da
ipak postoji kodeks i da neće ići do kraja, odnosno da nema
smrtno stradalih”, kaže Galić.
“Uvijek se trebaš truditi uz to da budeš najveći mangup od
navijačkih skupina, da tvoja navijačka skupina bude, moraš se da
budeš najveći fairplay mangup”, dodaje Darko.
Iako ovi najžešći navijači prije svega idu na utakmice svoga
kluba, ponekad odlaze na gostovanja i kada igraju neka druga dva
kluba. Objašnjavaju to načinom života i izbacivanjem negativne
energije i prikupljene agresije iz sebe.
“Toliko sam bio zagrižen, toliko me to počelo vući da sam maltene
bio drogiran time. Malo su mi bile utakmice Osijeka i onda sam ih
upotpunjavao s utakmicama reprezentacije. Onda mi je i to postalo
malo. Onda sam čak do te granice išao da kad su Dinamo Hajduk u
Zagrebu naprimjer. To se zna da će biti uzbudljivo cijeli dan, da
će biti sranja, zapravo je najmanje važno tih devedeset minuta
pogotovo meni koji navijam za Osijek. Ja sjednem na vlak odem na
utakmicu u Zagreb, Dinamo – Hajduk s tim da dođem tamo ujutro na
dan utakmice i onda s kojom se ekipom prvom skompam, onda se
obračunavam s kontra ekipom cijeli dan. Ako se zapijem s tovarima
onda jurišam na Boyse, a ako se zapijem s ekipom iz Zagreba ako
su oni napadnuti, a s njima sam, branim njih”, dodaje
Darko.
Pravi navijač, ističe Darko, ne voli samotnjake koji hodaju
ulicama, traže suparničke navijače, razbijaju tuđu imovinu, rade
nered. Takvi su navijači ili bolje reći huligani, odgovorni za
nerede na ulicama Zagreba na dan utakmice s West Hamom.
” Ovo što se dogodilo s West Hamom to se zovu hijene. Oni idu po
gradu i traže suparnike i ako ih nađu onda je to dva na dva, tri
na tri, to je onako jedna brzopotezna tuča”, kaže Galić.
No istoga dana dvije se navijačke skupine u sukobu mogu
prometnuti u saveznike. No za to je potrebna ugroza nekog
zajedničkog neprijatelja.
“Ako suparničkom navijaču treba pomoći od neke sile koja je
protiv mene i njega zajedno, koja ne voli mene i njega zajedno,
koja obojicu hoće ukloniti zato što smo mi navijači, e onda nam
je ta sila prvi neprijatelj. Ako vidim da je on u klopci, a vidim
da imam prostora, naravno da ću mu pomoći da se iščupa”, rekao je
Darko.
Kako je s policijom?
Policija je zadnjih godina doista uvela red na stadione i oko
njih. Bolje je opremljena i bolje se suprotstavlja navijačima
koji rade nered.
“Prije je to bilo drugačije, mijenja se sav taj igrokaz navijački
na dan utakmice. I po gradu i policija, sve se to nekako mijenja.
Recimo devedesetih ne bi bili organizirani i pobjegli bi svaki na
svoju stranu i kontali bi samo moraš zdimit 20 metara, stat i
naći ćemo se u tamo nekoj ulici i dobro. A sada kada gledam, ja
to nisam nikada prakticirao, zadnjih godina mlađe ove naše što
dolaze oni obrate pažnju na to, zajedno se sukobe i zajedno dime.
Ako dime, ako dođe do toga neće od dvadeset njih zdimit njih 15,
a ovu petoricu od kojih su trojica u padu, a dvojica leže,
ostaviti. Potrudit će se da dime, ići će unazad ali će ih
čupati i pušit će udarce, čupat će sve i kad ih iščupaju onda će
zdimiti. Uz malo veću žrtvu ali to bi napravio svako normalan”,
dodaje Darko.
Boljoj situaciji kada su neredi u pitanju uvelike su pomogle i
zadnje dvije izmjene zakona. Prvo je 2006. godine stupio na snagu
Zakon o sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima kada su
uvedene sankcije za nepridržavanje zaštitnih mjera zabrane
prisustvovanja određenim sportskim natjecanjima. 2011. uvedene su
veće novčane kazne za nerede na stadionima i oko njih.
Policija vodi evidenciju izgrednika na sportskim natjecanjima ali
i izvan stadiona, onih koji prave nered na ulicama naših gradova.
Na tom je popisu više od sedam i pol tisuća imena. Oni su
razvrstani u tri kategorije. Najviše ih je u prvoj A kategoriji,
negdje oko 6 i pol tisuća. To su oni koji su samo jednom
kažnjavani ili su se našli na krivom mjestu unutar neke skupine,
ali nisu radili nered. U drugoj kategoriji je otprilike 800
imena. To su oni koji su više puta kažnjavani, koji su privođeni,
koji su skloni opijatima i alkoholu, a samim tim onda i stvaranju
nereda. Dok je u trećoj kategoriji zabilježeno 134 imena i to su
kolovođe, vođe navijača, oni koji izazivaju nerede, potiču na
njih i oni se u pravilu u vrijeme utakmica moraju javiti
policiji.
U zadnjih desetak godina podjednak je godišnji broj intervencija
policije kada su sukobi navijača u pitanju. Ono što svakako
veseli manji je broj nasilnih događaja na ulicama i manje je
materijalne štete. Iako često znamo reći da će nasilnik odgojiti
nasilnika, onda i žestoki navijač svoje potomke usmjeravati ka
istome, Darko dokazuje upravo suprotno.
“Ako dođe netko do mene i kaže mi imate predivno dijete jučer mi
je pomoglo nositi vrećicu pa nema nitko sretniji od mene. Ja sam
to napravio i ja sam to odgojio. Prvo mi je bilo u životu da ih
naučim da imaju osnovnu kulturu. Da pozdrave. To mi toliko znači,
više nego bilo koja ocjena”, kaže Darko.
Klubovi i nogometni savez ponašaju se kao da to nije njihova
stvar
Klubovi i nogometni savez ponašaju se kao da to nije njihova
stvar. Ističu da su oni odgovorni samo za događanja na stadionu i
užem prostoru oko njega. Zoran Stevanović koji godinama surađuje
s UEFA-om ističe kako to baš i nije tako.
“Postavljanje klubova da ne mogu to riješiti jednostavno nije
istina. UEFA već godinama gura i stvara i potiče navijačke
časnike. Da imamo bolju vezu između klubova i samih navijača jer
znamo da imamo i određene podnavijačke skupine ali su svi oni
opet navijači”, Zoran kaže.
Svi naši sugovornici osuđuju nasilje i nerede na ulicama.
Uništavanje imovine i stradavanje nevinih. Oni sa viškom energije
neka se ugledaju na Poljake i svoje obračune dogovaraju na
livadama. Bez oružja i uz određena pravila. Na kraju krajeva
takav sukob u tim okolnostima nije niti kažnjiv zakonom, a
javnost bi zasigurno promijenila percepciju navijača koje danas
gleda kao huligane, a za što su uvelike i sami krivi.