Jesenski dio sezone završio je prošli tjedan, a
NK Osijek je u sezoni nadanja i obećanja završio na 11. mjestu
HNL-a, te ispao je i četvrtfinalu Kupa.
Sezona koja je, prije nego li je počela, nakon
niza godina prosjeka i “stabilizacije” okarakterizirana kao
“sezona u kojoj će se jurišati na Europu” i
“sezona u kojoj će mladići iz nogometne škole doživjeti svoju
konačnu afirmaciju” u konačnici prvoga dijela može se
okarakterizirati kao potpuni fijasko.
U redove prvoligaša s Drave na početku sezone došla su tri igrača
(Smoje, Pelaić, Lukačević), te iako je klub
napustio idol publike – Domagoj Vida, svi kojima
je bijelo-plava boja u srcu vidjeli su priliku za iskorak koji se
čeka već dugo, predugo vremena. No, ono na što su svi glasno
upozoravali jest nedostatak pravoga napadača,
onoga koji će zabiti i kada prilika nije najizglednija.
Da će to doista biti ključni problem za momčad, koju je u tome
trenutku vodio Tomislav Steinbrückner, pokazalo
se već u prvome kolu kada je na gostovanju u Vinkovcima balon
nadanja pukao. Niz promašenih prilika koštao ih je početna tri
boda. Već u sljedećim kolima, pa sve do kraja polusezone, u
redovima Osječana nije se dokazao napadač koji stvara razliku.
Nikšić, Barišić, Miličević redom su promašivali
“zicere”, bezbroj puta bespotrebno davili loptu i to je jedan od
glavnih razloga za izrazito loše rezultate. Isto tako vezni red,
u kojem je glavnu ulogu trebao preuzeti Jugović,
bio je inertan i nedovoljno napadački orijentiran. Jedina donekle
svijetla točka bio je igrač koji nije ponikao u
Osijekovoj školi nogometa, Zoran Kvržić.
Tomislav Šorša se nametnuo kao najčvršća karika u veznom redu,
ali priča o njemu prestaje, nažalost, s njegovom ozljedom.
Kada pored igrača, koji je najviše puta bio
najbolji u redovima nekoga kluba, stoji da igra
na poziciji vratara, sasvim je jasno da se tom klubu
vrlo loše piše. Previše je puta u posljednjih 10-ak godina
najbolji u redovima Osijeka bio vratar. Niz koji
je započeo s Turinom, a nastavio se preko Skendera i
danas Karduma, samo govori kako je kriza igre
problem koji će uprava kluba morati riješiti čim prije.
Ovu je sezonu, osim loših rezultata, svakako je obilježio i bunt navijača koji je iz kola u kolo bujao. Nezadovoljstvo rezultatima, a prije svega apatijom koja je zahvatila klub, te svim neispunjenim obećanjima, navijači su na čelu sa Kohortom na zub uzeli klupsko vodstvo. Povici “Mile odlazi” sve su se glasnije čuli na tribinama, a kulminacija je nastupila nakon susreta s Lokomotivom kada su navijači “zauzeli” jedan od ulaza u klub i tražili ostavku direktora Mile Dumančića. Da će to proizvesti tektonske potrese bilo je vidljivo već iste večeri. Klub je razriješio dužnosti trenera Steinbrückner-a, a već iduće jutro svoje ostavke podnijela je cijela Uprava na čelu sa predsjednikom Bubalom. Uprava je na odlasku imenovala Branka Karačića novim trenerom, a navijači su ga srdačno dočekali i proglasili spasiteljem.
Navijači su u tom trenutku bili zadovoljni, ali
je postojala i bojazan da će klub “ostati sam”. Niz pregovora
izrodio je i novu Upravu – na čelo kluba sjeo je bivši nogometaš
Robert Špehar, a u fotelju direktora Gordan Matković. Tada su svi
vjerovali da će rezultati krenuti nabolje, ali se do danas
uistinu vrlo malo stvari promijenilo.
Od svijetlih trenutaka vrijedi istaknuti gostujuću pobjedu nad Rijekom od veličanstvenih 5:1, ali jedna lasta ne čini proljeće. Za pobjedu u nizu morati će se napraviti rez u klubu, jer profesionalni pogon od preko 30 igrača NK Osijek ne može financirati, a igračkog balasta se nakupilo poprilično. Ostaje za vidjeti hoće li čelnici, predvođeni trenerom Karačićem, imati snage napraviti rezove za koje nećemo reći da su bolni jer su nužno potrebni.
Malo svijetla na sivilo baca i trud Uprave oko marketinga, ali sve je to, čini se, nedovoljno. Tek pokretne reklame i prijenosni semafor nisu dovoljni za nešto više. Fan shop stoji prepušten sam sebi, nedovoljno iskorišten. Animacija navijača izostaje i u trenutku kada je broj pozivnica drastično smanjen, Gradski vrt zjapi hladan i prazan.
Trebat će puno više truda, ali i ideje, kako to sve promijeniti. Internet stranica, duženje s navijačima pa i ideje samih navijača koje se svakodnevno mogu pronaći na portalu Bijelo-plavi.com zasada stoje neiskorištene, a svi oni kojima je stalo do kluba vrlo bi ih rado prezentirali i proveli.
Kohorta i publika
Kao i prijašnjih godina, Kohorta daje drugačiji ugođaj. Ove
sezone nešto malobrojniji, ali s istim adrenalinom i nabojem kao
i svih prijašnjih godina. Mlađe generacije se izrazito trude u
sivilu svakodnevice svima onima koji dođu na stadion pružiti
nešto više. Ostatak stadiona vrlo je slabo posjećen, ali možda je
i to odraz pravoga stanja kluba. Jedan od razloga treba tražiti i
u manjem broju besplatnih ulaznica što je dugoročno dobar potez,
ali samo ako se smisli i sprovede marketinški plan koji bi
privukao ljude. No, ono što je prvo i osnovno što svakom
gledatelju treba su: dobre igre momčadi, a one su ove sezone –
izostale.
Igrači:
Ivan Kardum: U svakoj utakmici imao poprilično posla. Prema ocjenama jedan od najstandardnijih igrača Osijeka. Ove sezone napredovao i sve manje sklon kiksevima. U Splitu branio utakmicu karijere, ali primio nespretni autogol Gavrića.
Dino Gavrić: Silom prilika u momčadi, nakon ozljeda standardnih obrambenih igrača. Nekoliko njegovih pogriješaka skupo je stajalo momčad. Mekan u duelima i nedovoljno angažiran u napadačkom skoku.
Ivo Smoje: Do ozlijede najbolji obrambeni igrač. Iako cijelu prošlu sezonu nije igrao, pokazao je da se borbenošću sve to može nadoknaditi. Igrač koji uvijek daje sve od sebe i kamo sreće da se u ekipi nađe još nekoliko takvih kao što je on.
Mladen Pelaić: Lomovi nogu na njemu su ostavili znatan trag. U napadačkom dijelu solidan, ali njegovo se dovođenje za sada nije opravdalo. Borben je, ali nas previše nepažnje, posebno u obrambenom dijelu, koštalo nekoliko bodova (kao i u Gavrićevom slučaju.)
Josip Lukačević: Doveden kao zvučno pojačanje koje će jednim dijelom nadomjestiti odlazak Josipa Kneževića. Dobre ubačene lopte rijetko su iskoristili napadači. Ipak, premalo za igrača od kojeg se očekivalo da radi razliku na terenu.
Andrej Čaušić: Prošle sezone činio se vrlo dobrim, dok ove nije zaigrao kako zna, čime je pokazao da nije ništa bolji od Gavrića i Pranjića . Da bi se, uz njegovu visinu, bilo dobrim stoperom potrebo je imati čitanje igre jednog Ivice Beljana ili požrtvovnost i borbenost Damira Vuice, no on nažalost (barem zasada) nema nijedno od toga.
Domagoj Pušić: Kada je pretprošle sezone, u jednoj od zadnjih utakmica, u Varaždinu poslao 2 teledirigirane duboke lopte za Primorca, mislili sam da imamo napokon pravog igrača koji može dati dugi pas. No, on ove sezone postaje zadnji vezni koji rijetko odlazi naprijed i rijetko kada odigrava takve lopte, iako smo vidjeli da može. Ovdje dio krivlje pretpostavljamo i Karačiću. Pokazao je dosta dobro čitanje igre, uvijek ima prljav dres i tu mu se nema što zamjeriti. Jedino da “nabaci” možda još malo kila, te dobije malo više slobode prema naprijed.
Zoran Kvržić: Fenomenalnim golom u posljednjim minutama utakmice u Puli kupio je navijače. Doveden na probu kao igrač bez posebnih referenci pokazao se kao iznimno borben igrač odličnog udarca. Nekada se i on izgubi na terenu, ima problem lakog zapadanja u sivilo cijele momčadi, te nažalost nije onaj koji će istu iz tog sivila i izvući. Ipak, sve u svemu, odlično pojačanje.
Srđan Vidaković: Igrač Osijeka sa možda i najvećim talentom, ali što mu to vrijedi kada je “balerina” i kada se boji duela. Jedna jako slaba polusezona za njega, u kojoj (osim gola Hajduku) nije pokazao apsolutno ništa, a znamo da može puno više.
Vedran Jugović: Najveće razočaranje. Znamo da može puno, počeo je i dobivati nadimke osječki Gerrard, no čini se da je taj Gerrard otišao negdje iz kluba zajedno sa Kneževićem jer otkada je Joka otišao, i Juga se potpuno izgubio. Postao je alibi igrač, uz poneke bljeskove, no od igrača koji bi trebao biti Osijekov motor i radna snaga, on je postao samo jedan član 11-orice koji se uklapa u monotoniju. Znamo da može puno puno više i tome se nadamo na proljeće.
Hrvoje Kurtović: Borben u svakoj utakmici. Nerijetko se olako rješava lopte iako je u karijeri pokazao da može igrati vrlo dobro prema naprijed i da ima odličan udarac. Kada bi se opustio i broj pogriješaka bi bio znatno manji, a njegova učinkovitost u igri još veća. U obrambenim zadacima solidan.
Tomislav Šorša: Napadač, od kojeg je Pamić na posudbi u Karlovcu stvorio krilo, igra vrlo dobro. Uvijek je jedan od najborbenijih, nerijetko stvara pomutnju u protivničkoj obrani, te je pokazao da zna i zabiti kad treba. Šteta što ga je ozljeda zaustavila, a tada se i vidjelo koliko je bitan ovoj momčadi. Na proljeće očekujemo još više ulaza u 16 metara, više kombinacija sa napadačima, uz jednaku razinu borbenosti. Nedostatak mu je što je malo obrambeno “plivao” u nekim utakmicama, na (za njega ipak neprirodnom) mjestu desnog bočnog.
Mile Škorić: Od momka čijim smo se talentom svi oduševili došli smo do igrača koji nema snage za 20-ak minuta prave igre ili je jednostavno nezainteresiran. Ne razumijemo kako dečko takvog talenta, savršene konstitucije, kada uđe u igru (umjesto da ostavi srce na terenu i proba uhvatiti mjesto u sastavu) on tih 10 ili 20 minuta većinom hoda, a sprintevi mu rijetko budu duži od 4-5 metara. Možda i najveće razočaranje u momčadi, a ni gol Rijeci nam ne popravlja dojam.
Ivan Miličević: Znanje i borbu mu nitko ne može zamjeriti, no da ima problema sa realizacijom – to je činjenica. Nedostaju mu mirnoća i rutina. Možda bi uz promjenu pozicije i premještanje na krilo pružio puno više. On je standardni izvođač kornera koje izvodi s previše automatizma, te mu lopte prečesto završe kod suparnika.
Vedran Nikšić i Josip Barišić: Namjerno smo ova dva igrača stavili zajedno jer ih prate identične boljke. Po 3 gola premalo su za napadače koji figuriraju kao udarne igle kluba. Veliko razočarenje i jedan od njih gotovo sigurno će morati napustiti klub u zimskom prijelaznom roku.
Dino Špehar: Najmlađi igrač koji je postigao gol za prvu momčad. Sa svega 16 godina dobio je titulu budućeg nositelja igre Osijeka. Na meti je brojnih europskih klubova. Za sada igrao premalo za konkretniju ocjenu igre, ali ono što za sada pokazuje – obećava.
Ivan Ibriks: Igrač koji najviše nedostaje ove
sezone. Nakon oporavka od ozlijede odigrao je nekoliko vrlo
dobrih utakmica, ali se ubrzo opet ozlijedio. S nestrpljenjem se
očekuje njegov povratak.
Uprava:
Robert Špehar i Gordan Matković: Na čelo kluba došli su pomalo na silu i nisu se još do kraja snašli. Trud i želja postoje, ali za sada još uvijek djeluju poprilično nesigurno. Nadamo se da će i oni svojim primjerom i radom potaknuti ostale na dodatni napor. Nerijetko u medijima kritizirali igru Osijeka, ali igrači kao da to nisu shvatili dovoljno ozbiljno.
Tekst: Sib.hr