Hajduk je svoju 100. obljetnicu obilježio utakmicom protiv praške
Slavie. Svi smo mogli svjedočiti dekoru na stadionu i proslavi
koja je trajala danima u organizaciji navijačke skupine Torcide.
Iako se na terenu odigrala ne toliko atraktivna i lijepa utakmica
kako se i najavljivalo, navijači su se itekako potrudili
uljepšati i uveličati ovaj jubilarni rođendan svoga
kluba. Uz dvije koreografije na stadionu i neprekidno
navijanje, dala se primijetiti i velika količina
pirotehničkih sredstava. Količina zapaljenih bengalki i
signalnih raketa je praktički “zapalila nebo”
iznad Splita još dan prije utakmice kada je sat otkucao ponoć, te
je time započeo dugo isčekivani dan, 13. 2. 2011. Na samoj
utakmici odvila se slična scena s mnoštvom baklji na svim
tribinama, čak i na terenu, čemu su se divili svi – od
političara, običnog puka, do medija (čak i prestižni CNN) . Bez
ikakvih problema, pirotehnički show ispratilo je 35 tisuća ljudi
na stadionu, bez i jedne ozljeđene osobe ili ugrožene igre na
terenu. Na gostujućoj tribini su također paljene bengalke uz
koreografiju za čestitke Hajduku na 100-tom rođendanu. Svi su
uživali u tom simboličnom paljenju baklji po cijelom stadionu
zato što su one itekako utjecale na podizanje atmosfere i
navijanje što im je, u biti, i jedina svrha.
Složit ćemo se kako je ova utakmica ipak posebna i kako
ljubav i tradicija ne biraju zakone, ali ujedno i nadovezati na
isti zakon koji nalaže da osoba koja pokuša unijeti pirotehničko
sredstvo ili zapaliti isto na stadionu može prekršajno biti
kažnjena kaznom do 10 tisuća kuna uz zakonsku zabranu pristupa
utakmicama kluba za koji navija na 1 ili 2 godine. Što u
biti predstavlja ta zabrana? Zamislite se u situaciji u kojoj
morate minimalno jednom tjedno otići u policiju i to 2 sata prije
utakmice, te se dogovoriti sa službenicima na kojem ćete mjestu
biti do 2 sata poslije utakmice (gdje će vas oni doći nekoliko
puta provjeriti). Zamislite sva ta objašnjavanja koja biste
morali proći na svom poslu, fakultetu ili školi, kada bi vas
redovito posjećivala policija i sve to zbog jedne baklje. Ali to
nije sve. Šlag na torti je to što istu torturu morate prolaziti i
kada igra Hrvatska reprezentacija.
Također bi vrjedilo usporediti situaciju koja se odvila 13. 2. na
Poljudu sa onom koja se konstantno odvija na ostalim stadionima u
Hrvatskoj. Prisjetimo se svima poznatog događaja na
Maksimiru, urezanom na kalendar 1. svibnja, koji je izbio zbog
jedne zapaljene baklje na istočnoj tribini maksimirskog
stadiona. Svi znamo kakve su bile posljedice tih okolnosti, ali
isto tako znamo i kako bi cjelokupni događaj završio da se
jednostavno pričekalo 1 minutu, koliko treba da baklja izgori, te
se privede krivac poslije utakmice, kako zakon i nalaže. Vrijedi
napomenuti kako se ove situacije događaju vrlo često, diljem
stadiona Republike Hrvatske, ali srećom bez ovako tragičnih
posljedica.
Policija redovito provodi propisani zakon i privodi navijače koji
pale pirotehniku, što im je dužnost i posao, no zapitajmo se o
realnosti i argumentima na kojima se osniva taj zakon. Je
li zbilja moguće da se na jednoj utakmici svi dive pirotehnici
bez ikakvih osuda, a opet na drugoj, vrlo sličnoj nogometnoj
utakmici, krajnje zgražavaju i izjednačavaju je s kriminalnim
djelom? Je li pirotehnika stvarno toliki problem ukoliko
se na tribini koristi kao navijački rekvizit za podizanje
atmosfere? Ima li realne i opravdane osnove izjednačavati takve
osobe s kriminalcima? Osobno, smatramo da nema. Ako je gotovo 40
000 ljudi uživalo u atmosferi i zapaljenim bakljama, zašto i
ostali gledatelji i navijači diljem hrvatskih stadiona ne bi
uživali u sličnoj atmosferi? Zašto navijači Dinama ne bi zapalili
100 bengalki za obljetnicu svoga kluba ili recimo osječki
navijači za rođendan svoje navijačke skupine? Postavljene
retorike dovode do ključne dileme i propitivanja o zakonu u ovoj
državi koji, jednostavno, nije jednak za sve.
Tekst: Esseker/SiB.hr
Foto: M.B./SiB.hr
