U ovim trenutcima ponosa pravo je zadovoljstvo bilo vidjeti ujedinjenu Hrvatsku oko nogometa. Svu tu masu pojedinaca iz raznih krajeva Hrvatske i svijeta ujedinjenih pod zajedničkim bojama naših kockica. Sada svi oni nešto redovitiji navijači koji svakodnevno slušaju komentare, poput: "Zašto ideš na te utakmice?", imaju jak argument za objašnjenje koje često ne znaju uobličiti u riječi.
Draga nacijo, vrlo je jednostavno. Ono što smo svi osjećali kroz
ovih nekoliko dana tijekom svjetskoga nogometnog prvenstva u
Rusiji neki drugi osjećaju svakodnevno prateći svoje nogometne
klubove. Doslovno žive tu navijačku groznicu i ponekada čine lude
stvari kako bi ispucali taj koktel emocija koji nose u sebi. Sada
i mi to znamo i eto, sada znamo kakav je mogli bismo reći to
ugodan osjećaj. Mogli bismo sada tu stati i uživati u tome što se
napokon razumijemo i prepustiti se tom navijačkom zajedništvu
koje je Hrvatska imala ovih dana, ali nažalost i u ovoj lijepoj
priči ima jedan veliki ali…
Ali se odnosi na onaj osjećaj u kojem se vrlo teško opustiti i ne
misliti na svu nepravdu koja je izrasla iz kaljuže koju
danas zovemo hrvatskim nogometom. Ne želim duljiti na
ovu tematiku, jer je poprilično jasno o čemu se radi i mnogo je
puta ponavljano te će se još itekako ponavljati. Svjedoci smo
kako nogometni navijači u Hrvatskoj na razne načine slave uspjehe
svojih nogometnih klubova i čine od sreće lude stvari. Osjete baš
ono što smo svi osjetili kroz ove dane nogometnog prvenstva u
Rusiji iz jednog nesebičnog razloga, iz čiste ljubavi i osjećaja
pripadnosti. I baš u takvim trenutcima čine stvari kao i mi, koje
možda nisu baš recimo pametne, ali su u atmosferi gdje su
okruženi s ljudima koji razmišljaju baš isto kao i mi ovih dana
savršeno normalne i prihvaćene među njima. Tako u svome slavlju
pale bengalke, popiju koje pivo viška, odvajaju zadnju
kunu kako bi kupili nogometnu ulaznicu, popnu se na najviši stup
ili kip te idu s masom i pjevaju ime svog nogometnog
kluba.
Ali ne, u nekom drugom kontekstu i okruženju to ponašanje je
etiketirano divljaštvom, sramotom i
huliganstvom. U nekom drugom okruženju takvi ljudi bi
bili okruženi oklopima interventne policije, zabranjeni,
etiketirani i sprovedeni na sudove i zatvore. I kako bi Đorđe
Balašević rekao u pjesmi Ne lomite mi bagrenje u stihu
“tu su paragrafi pa zagrabi nek isto je i đavolu i
đakonu”, tako bi i mnogi ljubitelji navijačkih
tribina zbog tih paragrafa zakona doslovno bivali slomljeni baš
kao i Balaševićevo bagrenje. Tada je zakon bio i za đavola i
đakona takav, no danas smo svjedoci kako taj zakon ipak nije isti
za sve. Nažalost mnogi su prošli razne torture od strane državnog
aparata, a opet u ovom drugačijem kontekstu isti ti ili neki
drugi dobivaju pljesak i znak podrške za isto ponašanje. Kako li
smo samo licemjerni osuditi dva gotovo ista čina koji dolaze iz
navijačke ljubavi, one iste ljubavi koju smo svi osjetili ovih
dana oko nogometne reprezentacije. Je li moguće da naši građani
zbog bengalke trpe privođenja i zabrane posjete svojim nogometnim
stadionima a neki je pale pred očima provoditelja zakona?
Zašto je uopće pirotehnika na stadionima i ulicama oko
stadiona klasificirana kao prekršaj za koji se mora
prolaziti takva brutalna sudska i policijska tortura?
Zato bi nas trebalo sve malo zaboljeti kada vidimo tisuće Hrvata,
kada vidimo Luku Modrića, kada vidimo Domagoja Vidu kako drže
istu tu bengalku na pozornicama, pokraj policijskih službenika,
javno snimljeni na kamerama. Okruženi masom ljudi, slave
onaj isti osjećaj zajedništva i ljubavi zbog kojega naši
građani moraju biti kažnjeni na ružne načine, na načine koji
dovode u pitanje egzistenciju čovjeka u granicama naše Hrvatske.
Mali bi korak bio promijeniti odredbe zakona vezanog uz
sprječavanje nereda na sportskim natjecanjima, ali bi
svakako uveselio mnoge i pružio sigurnija i u pravom smislu
riječi veličanstvenija nogometna slavlja u našoj zemlji. U svrhu
naših tendencija prema zapadu po uzoru na puno naprednije
Norvežane, gdje su bengalke legalne na stadionima.
Tekst: Žolt Vačora