Stoper i dokapetan Vatrenih, Domagoj Vida, u nedjelju 21. srpnja oprostio se od hrvatske nogometne reprezentacije
Stoper i dokapetan Vatrenih, Domagoj Vida,
u nedjelju 21. srpnja oprostio se od hrvatske nogometne
reprezentacije. Svoju odluku 35-godišnji branič objavio je
najprije predsjedniku HNS-a Marijanu
Kustiću i izborniku Zlatku
Daliću. Zatim se emotivno oprostio od navijača, a
njegovu oproštajnu poruku prenio je HNS na svojim mrežama.
Vida je član legendarne generacije Vatrenih koja je osvojila
dvije svjetske medalje – srebro 2018. i broncu 2022. na SP-ima, a
bio je i u finalu Lige nacija s Hrvatskom 2023.
Njegovo posljednje natjecanje s Hrvatskom bilo je nedavno
završeno Euro u Njemačkoj, gdje je Hrvatska natjecanje okončala u
grupi, a Vida nije dobio minutažu.
35-godišnjak iz Donjeg Miholjca za Vatrene je debitirao 2010., a
u 105 nastupa zabio je četiri gola, od kojih se najviše izdvaja
onaj protiv Rusije u četvrtfinalu SP-a 2018., gdje je Hrvatska
nakon boljeg izvođenja udaraca s bijele točke, gdje je i precizan
bio i Vida, prošla u polufinale.
Vida je trenutačno član grčkog AEK-a, a u Hrvatskoj je igrao za
Osijek i zagrebački Dinamo.
Today, Domagoj Vida bids farewell to the
#Croatia national football team. For his impressive
contribution during the last 14 years, we can only say one
thing – thank you! ❤️�
#HvalaDomi#Family
#Vatreni❤️� pic.twitter.com/HX00jE86QN— HNS (@HNS_CFF)
July 21, 2024
Oproštajno pismo Domagoja Vide
“Kada sam tog 23. svibnja 2010. pred svojom obitelji,
prijateljima i mojim Slavoncima debitirao za hrvatsku nogometnu
reprezentaciju, mislio sam da sam ostvario svoj nogometni san.
Nešto više od 14 godina kasnije, znam da je to bio samo početak
najljepše priče u mojem nogometnom životu. I koliko god ove
riječi bilo teško izreći, napisati ili sročiti jer se teško
odvojiti od nečega što ti toliko znači, lakše je kada znam koliko
sam bogatiji zbog svega što sam doživio.
Čast je i da jednom u karijeri odjenete najljepši dres na svijetu
i predstavljate svoju domovinu. A kada to učinite 105 puta,
zaigrate na sedam velikih natjecanja i osvojite tri velike
medalje s Hrvatskom, onda možete samo biti beskrajno zahvalni na
takvoj privilegiji.
Pobjede i uspjesi su ono što ostaje u knjigama, no u mojim
uspomenama ostaje mnogo više. I svi teški trenutci jednako su
vrijedni i važni jer osnažuju zajedništvo, karakter i međusobne
odnose u ekipi. Navikli smo proteklih godina na veličanstvene
uspjehe, no mi “senatori” prošli smo i razočaranja, promjene
izbornika, poraze i teške kritike. Izašli smo iz toga jači, a
uspjesi su bili tim slađi.
Uživao sam boriti se za Hrvatsku na terenu i počašćen sam što sam
bio prvotimac one nezaboravne srebrne ekipe iz Rusije. No, s
jednakim sam žarom proveo i proteklih nekoliko godina kada nisam
toliko igrao jer sam naučio da smo za uspjeh bitni svi, od prvog
do posljednjeg. Daj maksimum na treningu, podrži i digni
suigrače, podvikni, utješi, zagrli, nasmij ekipu, povedi pjesmu –
na puno se načina može pridonijeti uspjehu reprezentacije i
ponosan sam što sam u ulozi dokapetana Hrvatske mogao i tako
doprinijeti.
“Hvala svima”
Nakon 14 godina provedenih u ovoj obitelji, kako svima zahvaliti,
a nekoga ne zaboraviti?
Hvala svim mojim izbornicima, od Slavena koji mi je dao prvu
priliku, preko Igora, Nike i Ante do Zlatka s kojim smo ostvarili
ove nezapamćene i nevjerojatne uspjehe, kao i svim trenerima u
stožerima.
Bila mi je čast dijeliti svlačionicu s nekima od najboljih igrača
koje je Hrvatska ikada imala, na čelu s najvećim od najvećih.
Hvala vam što ste uvijek davali sve za Hrvatsku, što svi
doživljavate reprezentaciju kao svetinju, zbog čega se svatko od
nas uvijek veseli okupljanju, da se vidimo, družimo i onda borimo
za isti dres.
Hvala cijeloj popratnoj ekipi koja isto ima velike zasluge za
svaki uspjeh, svim našim fizijima, liječnicima i ekonomima te
ljudima iz Saveza, na čelu s “tetkom” Ivom. Hvala predsjednicima,
pokojnom Vlatku, Davoru i danas Marijanu na velikoj podršci koju
je Savez uvijek davao reprezentaciji.
Hvala našim sjajnim navijačima, zbog kojih nam je posebno žao što
ove godine nismo više napravili u Njemačkoj, gdje smo imali
najveću potporu u povijesti. No, upravo nam vaša podrška i u
ovakvim trenutcima puno znači jer pokazuje da ste uvijek uz nas i
da prepoznajete da dajemo sve od sebe. Dočeke 2018. i 2022.
godine nikada neću zaboraviti, zajedništvo i ljubav koje smo tada
osjetili najveća su nagrada za sav trud koji smo uložili za
uspjeh reprezentacije.
Hvala ocu što me uveo u nogomet, obitelji, prijateljima i svim
trenerima na podršci i svemu što su me naučili u karijeri.
Igranje za reprezentaciju je sreća, ponos, čast, privilegija…
Ali sve to dolazi i s jednom visokom cijenom, koju plaća –
obitelj.
I stoga najvažnija zahvala ide mojoj supruzi Ivani i sinu Davidu
koji su mi najveća podrška, utjeha i oslonac, a koji su puno ovog
“reprezentativnog vremena” proveli bez mene. Sretan sam što sam
najljepše trenutke mogao dijeliti s njima i radujem se dodatnom
vremenu koje ćemo sada provesti zajedno.
Nedostajat će mi sve – utakmice, pobjede, druženja, smijeh, soba
za masažu, navijanje, slavlja, napetost, pa čak i neuspjesi jer
tada saznaš od čega si satkan – a Hrvatska je satkana od jakog
karaktera.
No, znam da je vrijeme za mlađe snage, i znam da ih među
starijima ima tko povesti u nove uspjehe. Od srca im želim da
nastave stopama ove generacije koja je postigla više nego što sam
tog 23. svibnja 2010. godine imao pravo sanjati.
Zbog toga, koliko god rastanak bio težak, odlazim ponosan i
sretan, a uostalom kako kažu – jednom Vatreni, zauvijek
Vatreni!”, poručio je Vida u svojem pismu.