"Svatko od nas pamti svoje prvo gostovanje, to svojevrsno navijačko odrastanje, jedan od sakramenata na životnom putu svih nas koji smo od malih nogu zaraženi ovim klubom"
Knjiga “Na istoku ništa novo” je zbirka priča navijača NK
Osijeka. Autori su kroničari kluba – novinari i podcasteri, ali i
članovi Kluba navijača “Bijelo-plavi” i članovi Kohorte.
Ovo je knjiga priča 22 autora – navijača s tribina Gradskog vrta
i Opus arene u kojima možete upoznati povijest kluba, njegove
najveće, ali i najteže trenutke te razumjeti strast navijača NK
Osijeka.
Autori su izdvojili događaj koji im je po nečemu ostao poseban i
upečatljiv i pretvorili to u svoju priču.
Preživljavanje Dragovoljca, rekord stadiona, ratna sezona,
europska gostovanja u Bruxellesu, Londonu, Andori, Luzernu,
Eindhovenu, ali i manje poznate utakmice koje su ipak nekim
navijačima nezaboravne.
Ovo su i obiteljske priče, priče o prijateljstvima, ljubavima i
priče o generacijama povezane bijelo-plavim bojama.
Autori: Davor Ambruš, Anđelko Balikić, Luka Blagojević, Jan
Buljubašić, Tomislav Buljubašić, Vedran Drabek, Ivan Domančić,
Gradimir Đukarić, Dalibor Keler, Dragutin Kerže, Dragan Kovač,
Mladen Kovačević, Tomislav Levak, Mario Mihić, Zoran Milinović,
Marijan Palić, Matija Palijan, Nikola Patković, Ante Suvala,
Tomislav Suvala, Marko Škrobo i Domagoj Tomas, a urednik
je Tomislav Buljubašić.
Knjigu je moguće kupiti na doloco.eu/shop, na Panonskom festivalu knjige
i u fan shopu NK Osijeka.
Predstavljanje knjige bit će u u petak u 24.5. u
16:00 u dvorani Gradski vrt u sklopu Panonskog festivala
knjige biti će predstavljena knjiga “Na istoku ništa novo”.
Citati iz knjige:
Svatko od nas pamti svoje prvo gostovanje, to svojevrsno
navijačko odrastanje, jedan od sakramenata na životnom putu svih
nas koji smo od malih nogu zaraženi ovim klubom.
To jutro smo krenuli s osječkog kolodvora. Vlak je bio krcat.
Sjećam se prizora kako se vrtilo šalovima kroz svaki
prozor…
Tih posljednjih deset minuta bilo je vjerojatno deset
najdužih minuta u životu.
Mislim, na stadionu nikad nisi sam, pogotovo što se zna gdje
tko stoji, pa ionako sve oko sebe poznaješ, ali opet si sam.
Od samog početka utakmice stojim iza svojih zastava i sam
navijam. Doslovno 10 minuta vičem “VOLIM TE OSJEČE!”, pa pjevam
himnu, pa skandiram “OSIJEK, OSIJEK!” I tako redom.
Većina oko mene je skočila, vikala, vrištala i pljeskala.
Ljuljala se masa kao želatina, i ja u njoj, skučen, a i
snužden.
Atmosfera na stadionu bila je uzavrela, istok pun kao šipak,
a svi su nestrpljivo iščekivali početak utakmice. Kakva je to
nogometna rapsodija bila!
Nije nas te jeseni bilo puno koji smo pohodili naš stari
nogometni hram. Štoviše, bilo nas je sramotno malo. No, osobno
sam s utakmica odlazio ponosan, premda mi rezultat u većini njih
nije davao povoda za takav osjećaj. No, sve ostalo što su nam
dečki tada pružali, jest.
Tribina na kojoj svatko ima svoje nepisano mjesto, gdje
pozdravljaš ljude iako ih nikad nisi vidio izvan stadiona…
Nitko nam ne daje praktički nikakve šanse, ali nije Zekić
razmišljao o “bunkeru”, makar protivnik bio i desetak puta
skuplji i puno iskusniji na međunarodnoj sceni.
Tako da je čovjek prošao skoro 4000 kilometara u kombiju kako
bi odspavao na klupi pored stadiona uz umirujući zvuk potoka koji
glavni grad Andorra la Vella presijeca na dva dijela.
Točan broj utakmica koje sam pogledao u Gradskom vrtu u 42
godine staža na tribinama nemoguće je izbrojati, ali jedna se
desetljećima prepričava u mojoj obitelji…
Tako je to s našim NK Osijekom. Ako nešto sanjaš moraš se
naoružati debelim strpljenjem i beskrajno vjerovati.
Sve je pripremljeno za slavlje, umjesto kojeg stiže novi
veliki posrtaj.
Prvo sam, zajedno s ekipom s VBK, otkrio Kohortu, jakne
“spitfajerice” (koje su se, naravno, nosile okrenute na drugu
stranu, da se vidi narančasta podstava), baklje, transperente,
zastave, petarde i glasno navijanje na tadašnjem Jugoistoku
Gradskog vrta.