Fenomen digitalnog piratstva, u koje jednako pripadaju i softversko piratstvo, kao i nedozvoljena upotreba i distribucija drugih digitalnih sadržaja, prijeporan je problem prava intelektualnog vlasništva u informacijskom društvu.
Razlog tome nije neka nejasnoća, nedorečenost ili neizvjesnost oko sadržaja tih prava, budući da je sustav intelektualnog vlasništva vrlo rano kroz velike multilateralne konvencije s kraja devetnaestog stoljeća dobio univerzalni pravni okvir koji je kasnije preuzela i danas promovira i razvija Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo. Razlozi zbog čega toliko diskutiramo o autorskom pravu i srodnim pravima u suvremenom informacijskom društvu puno su širi od striktno teorijskih prijepora.
S jedne strane, prava nositelja autorskog i srodnih prava na autorskim djelima veliko su civilizacijsko dostignuće, naknada za kreativan stvaralački rad pojedinca ili grupe, pravna garancija zaštite intelektualnog rada. Posve je sigurno, uostalom iz povijesti i dobro poznato, da bez pravne zaštite kreativaca bude manje, a društvo stagnira u znanstvenom i kulturnom smislu. Prava intelektualnog vlasništva zapravo su vremenski ograničen monopol namijenjen znanstvenicima i umjetnicima kako bi se stimuliralo društveni napredak.
Neviđena sloboda
Nasuprot tome stoji dosad neviđena sloboda pristupa digitalnim sadržajima, sloboda komentiranja, interpretiranja i ponovnog upotrebljavanja sadržaja koju su omogućile suvremene informacijske tehnologije. U prirodi digitalne informacije je da se ona bez gubitaka kopira i dalje širi, a njen potencijalni doseg nadmašuje bilo koju materijalnu stvar.
Ove osobine digitalnih podataka ne mijenjaju činjenicu da je piratstvo nezakonito, odnosno najčešće kazneno djelo. No navedeno predstavlja srž problema – kako zaštititi informaciju kad zaštita predstavlja njeno ograničenje. Da li zaštititi autora nužno podrazumijeva ograničiti druge? Odgovor na to pitanje je jasan u slučaju vlasništva nad stvarima, ali intelektualno vlasništvo kao monopol na iskorištavanje ideja nije vlasništvo u najužem pravnom smislu te riječi, pa je dobro pitanje kako smo se uopće našli u poziciji da o njemu na taj način razmišljamo.
Sloboda na internetu iznad autorskih prava?
U povijesnoj odluci, Europski sud pravde zabranio je internetske filtere kojima bi se korisnicima preventivno sprečavao pristup materijalima zaštićenima autorskim pravom. Dok američko građanstvo sa strahom očekuje razvoj situacije s nedavno predloženim Nacrtom zakona za sprečavanje internetskog piratstva (engleska kratica SOPA), europski će surferi i dalje relativno nesmetano pristupati zaštićenim sadržajima. Spor koji je sada razriješio Europski sud pravde vuče korijene iz odluke belgijskog suda, koji je 2004. po tužbi Državne agencije za zaštitu autorskih prava (SABAM) naredio Scarletu, davatelju internetskih usluga, da o svom trošku instalira sustav “filtera” za sprečavanje razmjene zaštićenih datoteka. Scarlet je podnio protutužbu, tvrdeći da je takav sustav filtriranja sadržaja u opreci sa zakonima Europske Unije. Nakon sedam godina razmatranja, Sud pravde je presudio da bi spomenuti sustav podrazumijevao nadzor nad cjelokupnom elektronskom komunikacijom svih Scarletovih klijenata, što bi kršilo njihova prava i zakone Unije.
“Pravni sustav Unije zabranjuje da se davatelju internetskih usluga naloži da o vlastitom trošku uvede sustav filtriranja sveukupne elektronske komunikacije, koji bi zahvaćao bez razlike svu klijentelu preventivno i bez vremenskog ograničenja”, presudili su suci.
Uvođenje protupiratskog filtra pretvorilo bi davatelje usluga u internetske šerife i prisililo ih da love prekršitelje po mreži. Ugrozilo bi, smatraju suci, “slobodu poduzetništva, pravo na zaštitu osobnih podataka i razmjenu informacija, između ostalog.”
Pokušaj uvođenja strože kontrole nad preuzimanjem i razmjenom datoteka online tako je propao zbog zadiranja u prava korisnika i samih davatelja usluga, a koja je Sud pravde ocijenio važnijima od prava nositelja copyrighta (autorskog prava).
Zašto je SOPA značajna?
Ukratko SOPA omogućuje federalnoj vladi cenzurirati Internet. Bolje rečeno, cenzurirati bilo kakav sadržaj zaštićen autorskim pravima, ali bez obzira na njegovu svrhu. To primjera radi znači da se blogeri, youtuberi i ini mogu pozdraviti sa video recenziranjem filmova, serija, igara i bilo čega sličnog. Vlada temeljem tog akta ima pravo ne samo ugasiti/ukloniti sadržaj bez pitanja/informiranja, već natovariti i potežak pravni teret na leđa onoga tko je takav sadržaj i postavio, a pružatelji internet usluga moraju s apsolutnom poniznošću dati svaki detalj o korisniku u svakom trenutku. Ok, bez video recenzija se može živjeti, a što je općenito s YouTube sadržajem, ili čak Facebookom gdje se postaju linkovi (Tumblr sadržajno ne treba ni spominjati)? Da, sve upada pod taj akt, bez ikakvog lažnog dramatiziranja. Sve. Korisnik podijeli kakav link sa sadržajem koji na ovaj ili onaj način koristi materijal s oznakom autorskih prava – i puf, makar to bilo tek parodiranje sadržaja. Fair Use kao pojam više ne bi postojao. “Jede li se to?”, jednog dana će se pitati kakav neimenovani senator.
SOPA omogućuje akciju na apsolutno bilo kojem stranom izvoru (internetskoj adresi), omogućuje zahtijevanje svih mogućih i nemogućih stvari od pružatelja usluga, omogućuje izmjenu rezultata pretraživanja kako se, primjera radi, u Googleu ili Bingu nikad ne bi mogao pojaviti rezultat koji sadrži materijal koji “krši” autorska prava – pa čak i odrediti zabranu AdSensea na takvim stranicama. I tako dalje, i tako dalje, mogućnosti je pregršt (neograničena kontrola), a načina od zaštite od nečeg takvog jednostavno premalo.
Zaključak:
Zbog svega toga, a i hrpe još nerečenih stvari, dobro je što je SOPA “pala” na prvom testu – barem još nije aktivirana. Odgođena je na neodređeno vrijeme, s velikom vjerojatnošću nastavka rasprave u siječnju. Ipak, postoji i loš dio ove, uvjetno rečeno dobre strane priče. Tijekom same pravne rasprave, ljudi koji su trebali braniti poziciju kontra apliciranja tog akta su koristili (isprazne) argumente koji nisu imali dovoljno veze s onim što SOPA stvarno predstavlja. Senatori teško da imaju pojma što je Internet, a kamoli kakve opasnosti predstavlja svojevrsno cenzuriranje istog. Ili se barem tako čini. Njihovo je bilo odraditi satnicu i zadovoljiti političke interese, ni ne razmišljajući o tome kakve mogu biti posljedice. Papir je papir. Svašta trpi. A SOPA se nastoji provući pod svaku cijenu, bez obzira na gnjev koji izaziva kod internet zajednice. Možda je najtužnije od svega što se ovo pokušava provesti pod krinkom zaustavljanja “nanošenja nepopravljive štete” industriji autorskih prava, bez obzira što je Kongres vlastitim istraživanjem došao do podataka kako je ta ista industrija opet imala rekordne prihode za 2010. godinu. Logičkim slijedom, rekordni prihodi stižu i ovu godinu, pa je sasvim jasno kolika je muljaža u igri. Cilj je jednostavan, bez obzira na zakulisne igre. Postizanje kontrole nad Internetom je stvarni prioritet moćnika, kao što je i bilo napisano u prethodnom tekstu. Bilo da je u igri “istok” ili “zapad”, razlika tu nema. Zapravo, postoji jedna – to što se ovi prvonavedeni ni ne trude sakriti svoju kontrolu.
Kojem kampu se priključiti postaje sasvim nebitno. Da je kojim slučajem stvarni cilj osiguravanje “siromašne” i “jadne” industrije autorskih prava, možda bi rješenje bilo revidirati Digital Millennium Copyright Act. Ali, to vjerojatno ne bi urodilo ploda u vidu neograničene kontrole. Ovakvu moć uistinu ne bi smio imati nitko.
Tekst: Perica Bernhardt/SiB.hr