Ja sam Scena, dolazim iz grada Osijeka, i razlikujem se od mojih ostalih imenjakinja po cijelom svijetu.
Ne sjećam se koliko imam godina, broj prijatelja mi neprestano
varira, a mnogi o meni imaju različito mišljenje. Neki kažu da
sam se rodila u 70-ima, pa umrla, pa se ponovno
rodila ili reinkarnirala u 90-ima, da bi opet umrla prije
cca 5 godina. Po nekima sam još živa, po nekima nisam
nikada umrla, samo se ponekada uvučem u sebe i ne izlazim na
vidjelo neko vrijeme, a neki nikada nisu niti priznali da
postojim, niti su se karakterizirali mojim prijateljima ili
znancima.
Moja je funkcija oduvijek bila da održavam ljude skupa, da im
budem nešto zajedničko, i da svi mogu imati koristi i
satisfakcije od mene. Zvučim vam kao kurva? Ne
brinite, nitko nije imao takve koristi od mene. Ono glavno što je
bit moga postojanja je kultura, bilo likovna, glazbena, filmska,
samo da je art, no naravno uvijek sam bila najviše oko one
glazbene o kojoj ću vam i danas pričati.
Neću se prihvaćati onoga vremena 70-ih i slično, prihvatiti ću se
vremena u zadnjih 10-ak godina, vremena u kojem su i oni koji će
čitati ovo bili moji prijatelji ili znanci.
Krenimo od 2000. godine, ta mi je godina bila sretna, imala sam
puno prijatelja koji su se preko poznanstva sa mnom okupljali u
grupicama koje smo zvali bendovi. Bilo je puno takvih grupica, i
svi su bili moji prijatelji. Kada bi se zadesilo da netko negdje
svira, svi ostali bi došli, mi bi smo se družili, podržavali rad
jednih drugih i to je bilo vrijeme kada sam bila vrlo sretna.
Osjećala sam bit svoga postojanja, osjećala sam se sretna
što su ti ljudi moji prijatelji i što iz toga razloga, preko mene
imaju neko zajedništvo. Bila sam ponosna na ono što sam
postigla i što jesam. I to je vrijeme kojega se rado sjećam.
No naravno, nije to moglo biti uvijek tako, neka mjesta gdje sam
izlazila su gubila svoju funkciju ili jednostavno nestajala, i
moralo se naći nešto novo. No održavali smo se, bilo je teško, no
ja sam ipak uspijevala nalaziti neke načine da moje prijatelje
održavam skupa. Nije bilo puno prilika da negdje odem, no kada
sam otišla osjećaj je uvijek bio jak i jednako sjajan kao prije.
Išla sam po koncertima, izložbama, parkovima, klupama, ovaj grad
me je poznavao, voljeli smo se, kako ja njega, tako i on mene,
dijelili smo neke iste snove i manire, i bili smo jedno. Živjeli
smo jedno za drugo i ono što nas veže, no nažalost ljubav ne
traje vječno.
Vremenom, lagano sam se počela gubiti, više
nisam vidjela svoju funkciju, a i kada bi se pojavila, vrlo često
bih bila rastegnuta na više različitih mjesta. Osjećala sam da se
raspadam. Bila sam razapeta između nemira i nade, a što je
najgore jednostavno sam na sve to žmirila i ignorirala bol.
Da li sam bolesna? Ne, nisam bila bolesna, iako
sam već razmišljala kako da se izliječim, te su tu pokušavali i
neki od mojih prijatelja napraviti koji korak ka poboljšanju. No
nije se uspjelo. Osjećam se kao da sam se raspala na više
dijelova, i da je svaki dio uzeo jedan dio mojih prijatelja, te
se samo nekada, ali uistinu nekada i rijetko, osjećam kao što sam
se osjećala nekada.
Priznajem, u depresiji sam, osjećam se da ne
postojim, a i što je najgore, moji su prijatelji
zaboravili da postojim. Kada treba podržati neke prijatelje,
osjećam se nepozvana, tj čini mi se da su svi prihvatili da više
ne postojim. Da više nije kao prije, da je sada svako sam za
sebe, i da je prijatelj postale precijenjena riječ koja bi se
uskoro mogla naći u rječniku starih riječi i pojmova. No ja to ne
želim, dajte mi priliku da živim, zovite me
ponovno na koncerte i slična događanja, hoću opet sve moje
prijatelje, i stare i nove vidjeti na istome mjestu. Želim im
opet biti poveznica preko koje će podržavati jedni druge, i zbog
koje će se opet okupljati. Možda nisam prema svima uvijek bila
najbolja prijateljica, možda nisam svima pružila onoliko koliko
su očekivali, pa su se lagano počeli i ograđivati od mene. No
znajte, nije bilo namjerno, ja samo želim ponovno živjeti…Jer ja
sam ovdje, prepoznajte me, izvedite me ponovno vam među vas,
idemo se družiti 😉
By Mario Katušić
