Pogledajte drugi dio teksta Osijek u slici i na skici.
Ovdje su iz prašnjavih ladica izvučene projektne
skice moumentalnih građevina koje su se trebale
graditi u Osijeku u pojedinim razdobljima njegove
urbanizacije, no njihova gradnja nije niti počela ili je
obustavljena u određenoj fazi, iz ovih ili onih razloga…
Slika 1. – Projektna skica Otta Wagnera iz 1893.
godine za gornjogradsku župnu crkvu sv. Petra i
Pavla
Odbor za gradnju crkve odbacio je ovaj projekt
za izgradnju, vjerojatno ne provjeravajući koji se arhitekt krije
iza šifre pod kojom je pristigao rad. Članovi odbora svakako bi
znali tko je Otto Wagner, najveći arhitekt bečke
secesije, koji je već u to doba bio slavan. Međutim,
Wagnerov rad nije udovoljavao glavnoj
propoziciji koju je uvjetovao pokrovitelj gradnje crkve,
biskup Josip Juraj Strossmayer. Naime, prema
njegovoj želji, crkva je morala imati “gotički stil”. Na skici
Wagnerove crkve vidljiv je njegov tadašnji prijelaz s
neoklasicističkog racionalizma k estetici secesije, te možemo
samo zamisliti od kolikog bi značenja bilo imati arhitektonsko
djelo jednog od najvećih svjetskih arhitekata toga doba.
Slika 2. – Projektna skica Viktora Kovačića i Huga
Ehrlicha iz 1913. godine za Hrvatsko narodno
kazalište
U Osijeku je 1907. godine osnovano Hrvatsko kazališno društvo,
čije je djelovanje prvenstveno bilo usmjereno prema
izgradnji nove zgrade Hrvatskog narodnog
kazališta. Povodom toga, Hrvatsko kazališno društvo i
gradska uprava 1909. godine naručili su od arhitekta Viktora
Axmanna izradu položajnoga nacrta kazališta. Axmann je u svom
projektu predložio dvije varijante. U prvoj, kazalište smješta na
prostor nekadašnjega Vijećničkoga trga, današnjega Parka kralja
Petra Krešimira IV, a prema drugoj, nešto skromnijoj zamisli,
predložena je lokacija na nekadašnjem Žitnom trgu, danas Gajevu
trgu. Natječaj za izvedbene projekte raspisan je tek tijekom
1913. godine, a prosudba pristiglih radova početkom 1914. godine.
Prva nagrada dodijeljena je bečkom arhitektu Franzu Suppingeru,
druga Kovačiću i Ehrlichu, a treća Axmannu. Međutim, zbog
početka Prvog svjetskog rata do gradnje nove kazališne zgrade
nikada nije došlo.
Slika 3. – Projektna skica nepoznatog arhitekta
za gradsku vijećnicu s početka 20. st.
Krajem 19. i početkom 20. st., paralelno s gospodarskim
uzletom, Osijek je doživio i kulturni procvat. Kao
rezultat tih pojava, javila se potreba za izgradnjom primjerene
zgrade gradske vijećnice, odnosno gradskog
magistrata. Sama zgrada trebala se graditi na tadašnjem
Vijećničkom trgu, a današnjem Parku kralja Petra Krešimira IV.,
koji je radi toga i nazvan tim imenom. Koliko je vidljivo prema
skici, zgrada je trebala dominantno imati obilježja
mađarske secesije toga vremena. Međutim, Prvi
svjetski rat, a zatim i nepovoljne gospodarske prilike u
novonastaloj Kraljevini Jugoslaviji, poremetile su planiranu
izgradnju gradske vijećnice koja do danas u Osijeku nije
izgrađena.
Slika 4. – Projektna skica Alfreda Albinija iz 1928.
godine za Hrvatski dom
Krajem dvadesetih i početkom tridesetih godina 20. st. “hrvatski
domovi” bili su česti arhitektonski zadatci, čemu razlog
vjerojatno treba tražiti u općim društveno-političkim prilikama.
Tako je i u Osijeku raspisan natječaj za izradu projektne
dokumentacije Hrvatskog doma, te je utemeljeno dioničko društvo
Hrvatski dom. Prvonagrađeni rad Alfreda Albinija trebao
se graditi na današnjem Gajevom trgu, budući da je grad
uvažio molbu Hrvatskog doma d.d. i dodijelio mu 1929. godine
trećinu gradilišta na trgu. Međutim, zbog velike
gospodarske krize koja je ubrzo uslijedila,
ravnateljstvo Hrvatskog doma d.d. odustalo je od izgradnje nove
zgrade, te je 1933. godine odlučilo kupiti palaču Maksimović na
uglu današnje Radićeve i Ulice Hrvatske Republike, u koja je od
tada služila kao Hrvatski dom.
Slika 5. – Jedan od prvotnih planova Jože Plečnika za
gradnju Svetišta srca Isusova
Za izgradnju isusovačkog Svetišta srca Isusova s pripadajućim
konviktom i samostanom u Osijeku je 1936. godine
osnovano posebno društvo. Društvo za gradnju Svetišta srca
Isusova za potrebe je prikupljanja sredstava za izgradnju tog
sakralnog kompleksa počelo izdavati časopis Naše
svetište. Iste godine raspisan je i natječaj za
izvedbeni projekt svetišta. Naposljetku je 1938. godine
prihvaćeno rješenje sloveskog arhitekta Jože Plečnika,
inače jednog od najboljih učenika slavnog bečkog arhitekta Otta
Wagnera. Zemljište za gradnju na Gajevom trgu darovao je grad
Osijek. Nakon višegodišnjih priprema i niza odgađanja,
gradnja je konačno počela 1940. godine
blagoslovom temeljnog kamena od strane biskupa dr. Antuna
Akšamovića. Međutim, neposredno nakon završetka Drugog
svjetskog rata komunistička je vlast dala srušiti nedovršenu
Plečnikovu crkvu, te time upropastila mogućnost da
Osijek dobije jedno iznimno vrijedno arhitektonsko djelo sakralne
namjene.