Osječki mostovi i zidine 2. dio

SNAŽNA VAROŠ I SULEJMANOV MOST

U godinama koje su slijedile Osijek je, po izumiranju Koroga, mijenjao svoje feudalne gospodare te se čak našao pod opsadom u ratu za prijestolje (Vladislav Jagelović protiv Maksimilijana Habsburškog), no ništa se posebno po život njegovih građana nije dogodilo. Bar su tako stvari izgledale površinski, neuzimajući u obzir generalno stanje u državi i velike turbulencije što su dolazile s istoka. Ipak, ako su ugarsko-hrvatske vlasti ignorirale osmansku opasnost, ona nije zaboravila na njih. U proljeće 1526. Sulejman Kanuni pokrenuo je svoju golemu vojsku prema Ugarskoj, a osječki se teritorij nepripremljen našao u samom žarištu ratnih zbivanja. Dvojbeno je koliko je značajan otpor osječka utvrda uopće mogla pružiti, no izbor grada bio je ne suočavati zidine sa osmanskom opsadom, već su izaslanici Osijeka i Erduta 8. kolovoza 1526. predali gradske ključeve Mustafa-paši Jahjaogluu. Tjedan dana poslije u grad je stigao i sam Sulejman, načinivši novu povijesnu prekretnicu u odnosu na u ovom radu tematizirane objekte. Naime turska okupacija prvobitno nije uništila mirno predanu osječku tvrđavu, no donijela je novost glede drugog nam zanimljivog objekta – ponovno je sagradila most. Prvobitni osmanski most bio je građen pod neprestanom paskom samog Sulejmana, zbog čega je i dovršen u rekordnom roku od pet dana. Opisi iz sultanova dnevnika govore nam kako je bio drven, 215 metara dugačak i 1,5 metara širok, no čini se kako je kod širine došlo do pogreške jer je ona, po svemu sudeći, morala biti barem triput veća. Kada su 23. kolovoza i zadnje trupe prešle preko mosta, opustošivši prije toga i sam grad, spalile su ga, simbolički se odričući mogućnosti povlačenja. Opustošeni Osijek ipak nije dugo ostao stajati u vakuumu. Već po povratku s Mohačkog polja Osmanlije su ga ponovno zauzele i odmah započele stvarati novi grad.

Zanimljivost osmanske preobrazbe Osijeka ponajprije leži u tome što je grad posve preuređen iznutra, osobito izgradnjom muslimanskih bogomolja i javnih zgrada, no sama se tlocrtna rješenja gotovo i nisu mijenjala. Slijedom toga, i na planu samog utvrđenja grada nije došlo do drastičnih promjena, tako da su zidine uglavnom zadržale svoj prijašnji opseg, a gradska vrata svoje pozicije (sada nazvana Valpovačka i Beogradska). Ubrzo nakon ponovno izvršene okupacije Kasim-paša pečujski završio je popravke i vratio grad u normalno stanje, što implicira da prethodno pustošenje ipak nije bilo totalnih razmjera te da je ponajprije bilo usmjereno na samu citadelu. Tijekom tih popravaka postojeće su zidine povišene hrastovom građom, cementom, krečem i gipsom, po njima su na više strana podignute kule i načinjeni manji prolazi, a po cijelom sustavu utvrđenja izrađene su i puškarnice za vatreno oružje. Tako je osječka tvrđava, u temelju srednjovjekovno zdanje, evoluirala da zadovolji potrebe modernijeg ratova, no nije došlo do korjenitih promjena kao na prijelazu prethodnih epoha.
Dvije godine poslije nadogradnje same utvrđene varoši osječki je sustav fortifikacija dobio i svoje proširenje. Čitave 1528. osmanska je vlast uvozila velike količine drvene građe u Osijek i rabila ju za izgradnju i utvrđivanje palanke (manjeg drvenog utvrđenja) izvan zidina Osijeka. Godinu poslije, uoči novog ratnog pohoda sultana Sulejmana, otpočeo je još jedan veliki infrastrukturni projekt; Ibrahim-paša gradio je novi most. Zbog visokog vodostaja gradnja tog drvenog pontonskog mosta odužila se više nego je predviđeno, što je natjeralo Sulejmana da čeka utaboren pod Osijekom, dok je jedinice anadolske vojske poslao u zadatak zatrpavanja bara i rupa u okolici kako bi olakšao buduće infrastrukturne pothvate. I taj most uništen je odmah po prelasku vojske na drugu stranu budući da se ponovno očekivao trijumfalni uspjeh ravan onom na Mohačkom polju.
Nakon neuspjeha na tom pohodu, te budućih neuspjeha ili djelomičnih uspjeha, Osmanlije shvaćaju da će im Osijek duže vremena biti potreban kao čvrsto uporište pa iz godine u godinu poduzimaju pothvate dogradnje i pojačavanja osječkih fortifikacija, ojačavajući postojeće bedeme i kule, dograđujući nove i opskrbljujući grad ratnom opremom. Godine 1532. sagrađen je i treći osmanski most preko Drave, ponovno drveni i pontonski, no ovaj put nakon sultanova prelaska nije spaljen, nego je ostao u trajnom posjedu osječke utvrde spajajući ponovno Slavoniju s Baranjom i još jednom ojačavajući status Osijeka kao prometnog čvorišta. U međuvremenu, stalno je nadograđivanje zidina ostavilo i vidljivih napredaka unutar dva desetljeća, tako da putopisac Hans Dernschwam 1555. opisuje kameni zid (prethodno bio od opeke) s lošim topovskim pozicijama (drvena kruništa i prsobrani ili sasvim bez njih) koji je okruživao varoš te zemljani zid s palisadama koji je okruživao palanku u podgrađu. Iako Dernscwam o turskom Osijeku piše vrlo pejorativno, bez sumnje se radilo o snažnoj utvrdi u čiju se stalnu nadogradnju očito neko vrijeme sustavno ulagalo. Tu tezu potvrdila je i sljedeća veća nadogradnja koju je proveo Mustafa-paša 1564., naređujući temeljitu obnovu te izgradnju novog bastiona na koji su postavljeni topovi. Ipak, svi ti pothvati lokalnih graditelja pali su u sjenu pred megaprojektom koji je 1566. naredio sam Sulejman pretvorivši Osijek u golemo gradilište. Riječ je ponovno o mostu, četvrtom po redu, no ovaj puta ne samo funkcionalnom nego i reprezentativnom u širim razmjerima. Četiri sandžak-bega (požeški, mohački, srijemski i smederevski) dobila su istovremeno naređenje Velike porte da prikupe građu za sultanov pothvat,  dok se on iz Istanbula ponovno zaputio prema Panoniji. Kako su se vojska i sultan kretali, trebali su ih dočekati gotovi prijelazi preko rijeka i osposobljena infrastruktura, a o mjestu konačnog prelaska u Ugarsku još se dvojilo. Kandidati su bili Osijek i Petrovaradin, a previsok vodostaj onemogućio je prvobitno izvedbu projekta na bilo kojem od tih mjesta. Konačno se Drava povukla nešto brže nego Dunav te je kompletna građa preusmjerena za Osijek. Za samo osam dana podignut je veliki most od strane mnoštva seljaka te čak 800 janjičara, a sastojao se od dvaju dijelova – pontonskog oslonjenog o lađe na Dravi te velike drvene ceste koja je na hrastovim stupcima vodila preko močvara do Darde (oko 8 km). Tim mostom, koji će uskoro postati čuven po cijeloj Europi, prošao je konačno Sulejman uz klicanje i pucnje topova krećući na svoj zadnji pohod, a preko njega vraćeno mu je i tijelo u žalobnoj povorci.
Najslavniji dani turskog Osijeka, osobito što se fortifikacije i mosta tiče, završili su početkom sljedećeg stoljeća i novih velikih ratova. Osijek tada prestaje biti uporište za osvajanja, a postaje sve češće obrambena točka Carstva do koje prodiru kršćanski odredi. Tako je oko 1599. zapaljena osječka palanka i napadnuta varoš od strane lokalnih hajduka potpomognutih generalom Herbersteinom i kapetanom Tomom Erdödyem, a čini se da je tih dana prvi puta oštećen i Sulejmanov most. Daleko teži udarac Osijek je zadobio u čuvenom pohodu Nikole Zrinskog 1664. kada je on, udarivši neočekivano zimi, uspio spaliti podgrađa Pečuha, Mohača i Šikloša, zatim osvojiti Dardu te konačno spaliti osječku palanku i Sulejmanov most. Most je tada još jednom postao top tema europskih razmjera, no ovaj put svojim spektakularnim uništenjem, a ne građenjem. Obnova osječkog mosta započela je već sljedećeg mjeseca i potrajala čitavo tromjesečje, no ukupne posljedice provale Zrinskog osjetile su se daleko duže.

Privremeni mir u Osijeku prekinut je 1682. kada su po gradu počele očite pripreme za rat, no dok se po njemu skupljala brojna osmanska vojska i logistika, nitko nije očekivao da će ta tvrđava uskoro promijeniti vlasnika. Prije prelaska Sulejmanova mosta vezir Kara-mustafa iz Osijeka je odaslao i konačnu objavu rata prema Beču, da bi razbijanje posljednje opsade toga grada izazvalo svojevrsni bumerang-efekt. Kršćanski je uzvratni udarac napredovao pomalo, no nezaustavljivo. Slijedom toga, 1685. na red je došao i Osijek, čiju je obrambenu snagu potukao carski zapovjednik Lesle, spalivši podgrađe i palanku, dok samu tvrđavu nije uspio zauzeti. Svu svoju obrambenu snagu osječke su Osmanlije od tog trenutka usmjerile na Sulejmanov most, no kada je i njega 1686. spalio Ludwig Badenski (požar je navodno trajao čitavu noć), postajalo je izvjesno da se ni tvrđavi bolje ne piše. Posljednje osmanske intervencije osječke su fortifikacije doživjele kroz ubrzano popravljanje, pojačavanje i dograđivanje nasipa i bastiona, što je onemogućilo kršćanskoj vojsci da Osijek zauzme izravnim udarom. Umjesto teške opsade i borbe pod tvrđavom dogodilo se pak ponavljanje povijesti – nakon što se krivo obaviještena osmanska obrana raspršila od straha, osječka je tvrđava konačno zauzeta od generala Dünnewalda 1687. bez gotovo ikakve borbe. Bivša turska utvrda pružila je 1690. zaklon kršćanskim vlasnicima kada su se strane promijenile, a general de Croy branio Osijek od protuudara Husein-paše, no ponovno presudnu ulogu nisu odigrali ni topovi, ni bastioni, nego ratne varke. Povlačenjem Huseinove vojske prema Savi razdoblje turskog Osijeka, obilježeno izgradnjom moćne utvrde, palanke i velebnog mosta, konačno je zaključeno.

Nastaviti će se…

Tekst: Zvonimir Glavaš