U posljednjem nastavku o osječkim mostovima i zidinama pogledajte što se desilo s njima i gdje su danas...
STOLJEĆE RUŠENJA
Završetkom Prvog svjetskog rata Osijek se, skupa s čitavom Hrvatskom, našao u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a stara je Austro-Ugarska nestala s karte. Veliki osječki sustav fortifikacija bio je nepraktičan i ometao modernizaciju urbanizacijskih procesa, no još mu se više zamjeralo što je na neki način simbolizirao upokojenu žuto-crnu državu. Naime, i druge su građevine ometale srastanje gradskog tkiva (donjogradska vojarna, ljevaonica željeza), no njihovo rušenje nije tako upadljivo, ili uopće forsirano. Događaji s kraja 1918. jasno su odredili sudbinu osječke tvrđave, a odluku vojnih vlasti o rušenju podržala je i gradska vlast, želeći izmjestiti tramvajsku prugu, dobiti mjesto za elektranu, ali i domoći se jeftinog građevinskog materijala. Bez obzira na činjenicu da je riječ o jedinstvenom spomeniku vojnog graditeljstva i nekoliko stoljeća prošlosti, 1923. prionulo se rušenju bez razrađenog i osmišljenog plana, a do 1926. tvrđava je svedena na žalosne razmjere. Od golemog zvjezdastog obrambenog sustava i osam bastiona preostala su samo dva (Karlov i Eugenov) uz Dravu te kratak potez zida. Čitavi su ostali i vodotoranj te Vodena vrata, dok su preostala potpuno uništena. Srušene su i barutane te oružarnice, a iz nejasnog razloga destrukcija nije zaobišla ni krunsku utvrdu na lijevoj obali. Prilikom rušenja na vidjelo su izašli i neki dijelovi srednjovjekovnog i turskog Osijeka, no ni oni nisu pošteđeni, s iznimkom malog fragmenta uz cestu prema Gornjem gradu. Nestankom tvrđavskih zidina Osijek je prvi puta ostao otvoren sa svih strana, što je konačno označilo dovršetak posljednje etape u tisućljetnom razvoju grada. Taj dovršetak značio je i dovršetak pojma fortifikacija na tlu Osijeka budući da je preostali fragment nekadašnje tvrđave definitivno izgubio takav karakter i postao tek (stara) gradska četvrt Tvrđa.
Mostovi su Osijeka pak destruktivnost dvadesetog stoljeća iskusili nešto poslije budući da su oba nadživjela sustav u kojem su građena i čitava prošla kroz rat koji ga je iz povijesti obrisao. Kolni most nije bio te sreće u sljedećem, Drugom svjetskom ratu, budući da je uništen 1944. pri povlačenju njemačkih trupa, dok je željeznički, kako je već spomenuto, tada preuzeo i njegovu funkciju. Takva će situacija opterećivati stanje prometa sve do 1962. kada je sagrađen novi kolni most preko Drave, a 1963. i još jedan na biljskom nasipu. Godine 1977. obnovljen je napokon i stari željeznički most, a 1980. sagrađen je viseći pješački, u blizini novootvorenog kupališta Copacabana, koji i danas krasi vizuru Osijeka i upotpunjuje mu vizualni identitet. Zadnji udarac rušilačkog dvadesetog stoljeća osjetio je čitav Osijek tijekom velikosrpske agresije 1991., kada je kao žrtva pao i cestovni most iz 1962., a njegovu funkciju u kriznim trenucima ovaj je put preuzeo pješački. Čim je prestanak napada to dopustio, gradnja je novog mosta započeta (1993.), a dovršen je i svečano otvoren 1995., otkada na tom mjestu stoji i danas.
Pričom o tzv. Dravskom mostu sagrađenom 1995. (odnedavno Most Franje Tuđmana) zaokružit ćemo konačno priču koju mostovi i fortifikacije pričaju o osječkoj povijesti. Ne tako davno Osijek je dobio još jedan most, kao sastavnicu dijela obilaznice, a ako se planovi za budućnost ostvare, mostogradnji ni tu neće biti kraj. Također, od entuzijasta sve više u javnost dolaze ideje o rekonstrukciji bar još malog dijela tvrđavskog kompleksa, dok restauracija preživjelog polako napreduje. No to su već pitanja koja vežu sadašnjost i budućnost, njih valja ostaviti nekome drugom da ih čita kao povijest. Nama pak ostaje pogledati još jednom sve kroz pars pro toto modus i uočiti kako doista pojedini objekti usko vezani za život jednog grada mogu lijepo ilustrirati povijest čitavog grada, regije, sustava ili epohe; prikazati sve uspone i padove, cvjetanja i dekadencije, građenja i razaranja koja povijest ne birajući u bujicama donosi. Utješno je vidjeti da nakon svih tih bujica bar fragmenti trajno ostaju, omogućujući tako slaganje jedne velike slagalice dijakronije življenja na nekom, u našem slučaju našem prostoru.
[important title=Urbanistički evolucionizam ili uništavanje kulturne baštine?]
Promatrajući ovdje povijest fortifikacija i mostova na osječkom području, pa posredno i urbanih elemenata općenito, nametljiva je pojava sukcesijskog nizanja povijesnih epoha i njihovih nositelja koji se gotovo u pravilu netolerantno odnose prema prethodniku. Od bogate tisućljetne povijesti naseljavanja osječkog prostora danas je preostalo razmjerno malo materijalnih svjedočanstava, osobito in situ. Većina materijalnih ostataka prethodnih epoha nije stradala u žaru borbe, niti od zuba vremena; mahom je slučaj bio neobzirnog uništavanja od strane onog koji je u, uvjetno rečeno, sljedećoj epohi naselje naselio. Postavlja se pitanje – je li to nezaobilazan, čak nužan proces evolucije određenih urbanih sredina, u skladu s duhom vremena i potrebama stanovnika, ili je riječ o neobzirnom uništavanju kulturne baštine? Ako je već Rimljane teško kriviti za potpuno brisanje keltskih tragova, žalosno je vidjeti što se sve stoljećima (sve do u XX. st.) događalo s rimskom ostavštinom, prvobitno ostavljenom da propada, a zatim destruktivno uklanjanom ili iskorištavanom za građevinski materijal, što je praksa prvobitno započeta već u srednjem vijeku. Suprotno predrasudama, upravo je osmanlijski prodor, sam po sebi kulturni šok, donio najmanje urbanističkih promjena Osijeku, no svejedno mu je vizuru posve orijentalizirao. Habsburški su graditelji po oslobađanju Osijeka u korist izgradnje nove, moderne utvrde posve pregazili srednjovjekovnu i tursku ostavštinu, a vjerojatno najupečatljivije i najkontroverznije narušavanje baštine dogodilo se upravo njezinim rušenjem 1918. Da se rušenja nisu tako dosljedno i nasljedno događala, pitanje ostaje bi li Osijekom vladao urbanistički kaos ili bi bio jedinstvena kulturna i turistička točka regije [/important]
Piše: Zvonimir Glavaš