Upitajte nasumično deset građana Osijeka koje je najstrašnije razdoblje koje je grad pretrpio u zadnjih stotinu godina. Sedam će ih odgovoriti da je to bio Domovinski rat. Dvoje da je to vladavina ove ili prošle gradske vlasti. A samo će se jedan prisjetiti razaranja grada 1945. godine u savezničkom bombardiranju.
Možda. Dakako da je to parodijska paralela na aktualno društveno stanje, ali nije daleko od istine.
Naime, ovaj je događaj brižljivo sakrivan od javnosti gotovo šezdeset godina. Preživio je samo u sjećanjima naših najstarijih sugrađana te eventualno u ponekom šturom zapisu. Ipak, raspadom Jugoslavije i dolaskom teško izborene slobode, takve su teme prestale biti tabu, tako da se danas ipak može pronaći adekvatna literatura koja opisuje te događaje. Nažalost, krug ljudi koji se za takvo što interesira prilično je uzak zbog opće neinformiranosti, stoga se nadam da će vam ovaj tekst ipak malo približiti tužni dio osječke povijesti u Drugom svjetskom ratu.
Prije samog opisivanja djelovanja savezničke avijacije, navest ćemo par pojmova koji su bitni za razumijevanje tadašnjih zbivanja.
Saveznici
Za vrijeme Drugog svjetskog rata postojala je samo jedna međunarodna konvencija koja se tiče vođenja zračnog rata. Bila je to Haaška konvencija iz 1907. godine koja je gotovo istovjetna onoj iz 1899. godine, a izravno je zabranjivala bombardiranje i bacanje eksplozivnih naprava iz zraka. Kasnije je 1922. godine na konferenciji u Washingtonu određena komisija pravnika koja je trebala ustvrditi Nacrt kodeksa za reguliranje zračnog rata, no ona nikada nije ratificirana kao međunarodno ratno pravo. Na prostoru tadašnje NDH djelovala su sva tri saveznika, dakle britanski RAF, USAAF i sovjetsko ratno zrakoplovstvo. Prve zahtjeve za bombardiranje ciljeva u NDH saveznicima odašilje Draža Mihailović, uz detaljne karte sa ucrtanim ciljevima, dok se kasnije uključuje i NOV.
Kako je rat odmicao, tako su zahtjevi partizanske strane dobivali prednost i veći legitimet pred četnicima, budući da su se od 1944. godine nizali uspjesi partizana. Na nebu NDH su u najvećem broju djelovali američki B-17 Flying Fortress, B-24 Liberator, britanski Spitfire u nekoliko verzija, te sovjetski Iljušin Il-2 i Jakovljev Jak-1 odnosno Jak 9D. U sastavu britanskog i sovjetskog zrakoplovstva sudjelovale su i jugoslavenske posade. U početku je zrakoplovstvo NDH pružalo otpor, no tijekom 1944 veći je dio zrakoplova NDH bio uništen, dok su 1945. godine zabilježeni brojni prebjezi.
Bombardiranje se vršilo takozvanom ”Tepih” tehnikom, koja je bila krajnje neprecizna, te je prouzročila brojne žrtve, no isto tako bila je i efikasna budući da su cilj i područje oko njega zasipani enormnom kolačinom teških bombi od 200 pa do 500 kilograma. Problemi su nastajali uslijed nepovoljnih vremenskih uvjeta kada se događalo da od nekoliko stotina pa do nekoliko tisuća bombi u potpunosti promaši cilj, a samo nekoliko ga pogodi. Bombardiranje Hrvatske započinje 1943. godine sa napadima na dalmatinske gradove.
sl.1) Primjer “tepih” bombardiranja – zagrebački Borongaj – u kutu desno vidi se aerodrom, dok je veći dio bombi završio u okolici.
Narodna zaštita
Narodna zaštita ustrojena je nastankom NDH iz bivše Civilne zaštite. NZ je bila neborbeni sektor, ali za razliku od Civilne zaštite služenje u njoj nije bilo dobrovoljno. Funkcija NZ je bila uklanjanje svih posrednih i neposrednih ratnih opasnosti. Djelovanje NZ se intenzivira 1943. godine sa učestalim bombardiranjem hrvatskih gradova. Primarna je zadaća NZ bila priprema stanovništva i upute o sigurnom sklanjanju za vrijeme bombardiranja, dostava neophodnih potrepština, gašenje požara, osiguravanje neeksplodiranih bombi i kontrola zamračivanja. U NZ su bili dužni pristupiti svi stanovnici NDH koji nisu bili u redovnim borbenim postrojbama, osim starih osoba, zdravstveno nesposobnih i istaknutih dužnosnika javnih ustanova. Također su u NZ pristupali i članovi Ustaške mladeži nakon navršene petnaeste godine života.
U Osijeku Narodna Zaštita počinje sa intenzivnim djelovanjem 30. rujna 1943. godine kada je osječki Hrvatski list prenio priopćenje Nadzorništva NZ iz Zagreba o zamračivanju naseljenih mjesta u vremenu od 19:30h do 6:30h na razini cijele države. Osječka je NZ dobila zadatak da upućuje stanovništvo o mjerama opreza, odnosno uređenju tavanskih i podrumskih prostorija, kako bi se šteta svela na minimum, odnosno omogućila maksimalna sigurnost građana.
Donešena je uredba o kopanju zaštitnih rovova u parkovima
i perivojima kako bi se zatečeni građani imali gdje
skloniti za vrijeme bombardiranja. Također je stanovništvo
upozoravano da ne traži sklonište na obali Drave ili poljima, već
da se sklanja u zato predviđene objekte ili iskope. Građanima je
savjetovano da u poljima iskopaju jame duboke pedesetak
centimetara, a dužine i širine po mjerama odraslog
čovjeka kako bi se radnici na vršidbi imali gdje
skloniti. Apelirano je da se stanovništvo u poljima
adekvatno oblači u neutralne boje te da oni
zatečeni u gradovima budu svjesni kako opasnost ne predstavljaju
samo bombe, već i naknadno mitraljiranje iz
zrakoplova, gdje je naveden primjer
Dubrovnika kada su građani ginuli od strojničke
vatre iz zraka.
Sl.2) Zaštitni šljemovi koje su koristili pripadnici NZ-a
Savjetovano je građanima da nabave brentače i vatrogasne štrcaljke kako bi se odmah započelo sa saniranjem požarišta i time olakšao posao vatrogascima. Održane su informativne projekcije u kinu Croatia gdje se objašnjavalo kako provoditi donešene mjere opreza.
Također je jedna od zadaća NZ-a bila gašenje svijeća nakon večeri na osječkim grobljima u vrijeme Svih Svetih i Dana mrtvih kako se ne bi nepotrebno privlačila pozornost savezničke avijacije. Osnovan je i Odbor za pripomoć čija je zadaća bila izgradnja alternativnih domova za one građane koji su ostali bez krova nad glavom. Građani su također upozoravani da ne diraju sumnjive i nepoznate predmete, što je potkrepljeno pričom o dječaku koji je od neeksplodirane bombe stradao na Pampasu. U javnim su glasilima objavljivani podaci o onim građanima koji se nisu pridržavali mjera zamračivanja grada. Također u sastavu NZ su djelovali specijalizirani stručnjaci za deaktivaciju neeksplodiranih bombi.
Bombardiranje Osijeka
Osijek je veći dio rata bio pošteđen stradavanja i razaranja. Iako nije bilo ratnih djelovanja, u gradu je bilo stacionirano mnoštvo vojske, počevši od ustaško – domobranskih postrojbi, preko pripadnika Wehrmachta, pa do SS-a koji je bio stacioniran u Topničkoj vojarni, današnjem studentskom Kampusu.
Prvi napad se dogodio 14. lipnja 1944. godine oko 11:15h kada su se sa istoka pojavili saveznički zrakoplovi te su izbacili oko tisuću bombi na područje Donjega grada. Pogođene su brojne stambene zgrade, Topnička vojarna, zarazni odjel bolnice sa kuhinjom, državni mlin Kraus, stara pivovara, učiteljska škola, njemački Heim, grkokatolička crkva, tvornica sapuna Schicht, motorni mlin na valjke Karla Engelhardta, željeznička postaja Donji grad (današnja zgrada postaje u Donjem gradu zapravo je jedno sačuvano krilo tada srušene zgrade), skladište benzina i ulja Ipoil, kožara, vojna bolnica. Oštećena je i crkva Gospe Snježne. Tadašnji izvori navode da je u bombardiranju poginulo 259 osoba, a veliki je broj ranjen.
Sl.3) Srušena tvornica sapuna Schicht
Osječka je vlast naredila da se donjogradske gostionice pretvore u javne kuhinje te da se skupljaju prilozi za stradale koje je zaprimao Crveni križ. U napadu je pogođena bolnička kuhinja u blizini ginekološkog odjela, gdje su poginule dvije časne sestre, glavna kuharica i dvije pomoćnice. U vrijeme napada dr. Rudolf Boda završavao je sa svojim timom operaciju na ginekološkom odjelu, kada su od zračnog pritiska ozlijeđeni te im je uništena medicinska oprema. U napadu je uništeno 160 stambenih objekata, a u jednom je stradao otac sa petero djece. Učenici Državne učiteljske škole zaklon su potražili u jednom skloništu koje je pogođeno te je veliki broj ljudi tamo stradao.
Sl.4) Srušeni mlin obitelji Engelhardt
Pokop stradalih održan je sljedeći dan, većinom u masovnim grobnicama, dok su pojedini sahranjeni u obiteljskim grobnicama. Sprovodu su prisustvovali visoki dužnosnici vojnih i civilnih vlasti, uključujući glavara stožera zapovjedništva Narodne zaštite Hijacinta Mundorfera. Govore su održali i veliki župan župe Baranja Ivan Asančić te Branimir Altgayer, vođa njemačke narodnosne skupine. Od tog kobnog 14. lipnja, pa sljedećih deset mjeseci, zračne su uzbune konstantno punile osječke podrume.
Ministar seljačkog gospodarstva NDH Stjepan Hefer i ministar za postradale krajeve Meho Mehičić doputovali su 20. lipnja kako bi obišli razrušene dijelove grada.
Tijekom 14. i 15. srpnja napadani su strojopuščanom vatrom iz zraka Retfala i rubni djelovi grada, te područje Donjeg grada.
U nedjelju 17. rujna 1944. godine zasvirala je sirena oko 10h. Građani, već navikli na konstantno oglašavanje zračne opasnosti, bez napadnih djelovanja, izišli su van iz skloništa i brojali zrakoplove. Oko 14 sati začula se prva eksplozija. 11 zrakoplova izbacilo je tridesetak bombi. Najviše je stradalo područje oko Zrinjevca i Reisnerove ulice. Taj dan je prema nepotpunom popisu poginulo 37 ljudi, dok je samo u Reisnerovoj ulici bilo 120 ranjenih. Teške bombe stvarale su ogroman zračni pritisak koji je uzrokovao golemu kolateralnu materijalnu štetu na poprilično udaljenim zgradama od mjesta pada bombi. Potpuno je razorena stara Tarnikova ljekarna, čija je unutrašnjost bila ukrašena neprocjenjivim rezbarijama, a pogođen je i njemački sanitet. Pokop stradalih održan je dva dana kasnije u 17h.
Sl.5) Ruševine u Donjem gradu
Nakon tog bombardiranja u novinama je osvanuo članak pod naslovom ”Gdje im je savjest?” u kojem se govori o pljačkašima ruševina koji su djelovali neposredno nakon bombardiranja. Ubrzo su po gradu polijepljeni plakati koji obavještavaju da će se svaka krađa kažnjavati streljanjem.
Tijekom studenog vršeno je nekoliko napada na grad. Neki su bili samo strojničkom vatrom, dok ih je najviše bilo bombardiranjem. U napadu 4. studenog po gradu djeluju sovjetski zrakoplovi. Gađani su Gornji grad, Šećerana, Topnička vojarna i tvrtka Gutman. Poginulo je 27 civila i 10 vojnika, a dvije su osobe ranjene.
U noći sa 13. na 14. studenog grad ponovo napadaju sovjetski zrakoplovi. Dio je bombi završio u Dravi, a dio pogodio Topničku vojarnu i stambene četvrti, no bez ljudskih žrtava budući da su te građevine od ranijih bombardiranja bile već srušene.
Tri dana kasnije opet se bombardira grad, a pogođena je bolnica. Ljudskih žrtava nema.
Iza podneva, 19. studenog, gađa se osječka civilna bolnica, obilježena jasnim znakom Crvenog križa. Pogođeno je i radničko naselje. Jedna je žena ranjena, mrtvih nije bilo.
Do kraja mjeseca događa se još nekoliko napada, uz veliku materijalnu štetu, bez mrtvih, ali sa dvoje ranjenih. Osječki se život u potpunosti preselio u podrume, gdje su čak i rađana djeca. Primjerice jedna je žena rađala upravo u trenutku kada su srušeni osječki mostovi 30. studenoga.
Što se osječke okolice tiče, 30. lipnja 1944. godine napadnuto je Valpovo, te je na polja koja su obrađivali seljaci bačeno 30 bombi od kojih se 12 aktiviralo. U pokušaju deaktiviranja jedne neeksplodirane bombe, poginuo je jedan domobran.
Dana 6. rujna 1944. napadnut je putnički vlak na relaciji Osijek – Vinkovci kod Novog Dalja iz četiri lovca te su pri tome poginule dvije žene i dva muškarca, a jedanaest ljudi je ranjeno.
Đakovo je nekoliko puta napadano, uglavnom strojničkom vatrom. U više navrata grad su nadlijetali i mitraljirali dva partizanska zrakoplova koje je narod prozvao ”Ivica i Marica”. Jednom je prilikom srušen i saveznički zrakoplov.
Osijek je ukupno napadan 11 puta, a njegova uža okolica 4 puta. U tim napadima prema nepotpunim podacima stradalo je smrtno između 350 i 400 civila te desetak vojnika. Ranjeno je 138 civila i petero vojnika.
Kao što je ranije navedeno, malo je bilo dostupnih podataka za istraživanje ovih događanja. Jedan od njih je bio Kapucinski ljetopis čije ćemo zapise ovdje navesti:
|
1944. Osijek do danas nije osjetio nikakvih ratnih strahota. A dokle? 14. VI. oko 11 sati prije podne zračni napad na Osijek. Glavni cilj bombi bijaše ”Ipoil”, magazin benzina I tvornica koze. Nisu ih pogodili, ali je opustošena Kišpatićeva ulica, ulica M. Gupca, Vukovarska cesta i druge. Teške bombe su dobili mlinovi, preparandija (učiteljska škola) i zakladna bolnica, a dvije časne sestre i jedna djevojka su mrtve. Mnoge uzbune uznemiruju pučanstvo. 17.IX. Oko jedan sat popodne Osijek je opet bombardiran, i to okolina kolodvora, Radićeva ulica, Reisnerova, Kačićeva i Zrinjevac. Užasne ruševine. 18. je bio pokop žrtava na groblju sv. Ane. Bilo ih je dvadeset i devet. Vlada velika žalost i strah. X. U listopadu je bila seoba Nijemaca iz svih dijelova Hrvatske. Po zapovijedi führera Hitlera bogati Nijemci iz Bačke, Banata, Baranje, Srijema i Slavonije napustili su zemlju i lijepe i velike kuće te su pošli u Reich., u gradove koji su bili cilj mnogobrojnih avionskih napada Amerike i Engleske. Iz naših su krajeva otišli i mnogi svećenici dijeleći sudbinu svoga puka. Tom zgodom su otjerali na tisuće konja i stoke, dok su mnoga žita ostavili u kućama, a kukuruz je ostao u polju. Nakon teških borbi u Baranji Rusi, Bugari i partizani došli su do Drave. Od 27.X. napadi na Osijek postali su gotovo svakodnevni. Pucalo se puškama, strojnicama i topovima. Od 24.XI bio je obustavljen tramvajski promet jer je bila pogođena električna centrala. XII. Mostovi su dignuti u zrak. Granate su često padale, ljudi se nisu usudili poći na groblje, pa su se pokopi obavljali oko 8 sati ujutro. Božić smo slavili u strahu. Ova je godina bila rodna, s obilnošću žita i kukuruza. Samo je voća bilo manje, vinogradi su stradali od leda, pa smo dobili tek 2 hktl vina. Pričesti je bilo 57 200. 1945. Peta ratna godina. Uslijed ratnih prilika trpi i duhovni život. Škole su pretvorene u vojarne i bolnice. U Osijek dolazi mnogo izbjeglica, osobito franjevci iz Bosne i Hercegovine. Zbog teškog stanja u nevolji su vojne i civilne vlasti, tako da je mnogo građana završilo u tamnicama. 14.IV. U subotu oko 6 sati ujutro kroz Strossmayerovu ulicu su došle prve čete partizana. Otpora nije bilo jer su Nijemci, ustaše i domobrani dan prije otišli. Ustanovljeni su razni narodni oslobodilački odbori, koji su preuzeli svu vlast. U gradu je mirno. Mnogi su građani zatvoreni. Nijemce, koji su jos ostali u Osijeku, odveli su logor koji se nalazio u blizini sela Josipovac, zapadno od Osijeka. Budući da nam je umro kuhar, a drugog nismo mogli dobiti, dobili smo časne sestre Marijine, kćeri iz Doma sv. Josipa u Retfali. |
I za kraj jedan mali kuriozitet. Iako su saveznici počeli, ubrzo nakon njemačkog zračnog napada na Britaniju, sa bombardiranjem gradova na teritoriju Trećeg Reicha, Hrvatska je uglavnom bila pošteđena. No oko jednog događaja kruže i dalje zanimljive polemike u povjesničarskim krugovima. Naime, na Valentinovo 1945. godine počelo je bombardiranje Dresdena. Grad je sravnjen sa zemljom, a poginulo je nekoliko stotina tisuća ljudi, budući da su tada mnoge izbjeglice potražile utočište u tom gradu jer u njemu nije bilo strateški bitnih lokacija koje bi se mogle bombardirati. Priča vezana uz taj događaj kaže da je kao alternativa Dresdenu uslijed jako loših meteoroloških uvjeta trebao biti Zagreb! Iako je i Zagreb u više navrata zasipan savezničkim bombama, na svu sreću nije doživio sudbinu Dresdena.
Sl.6) Ruševine u Osijeku
Nadamo se da vam je ovaj članak barem malo približio ta mučna događanja sa kraja Drugog svjetskog rata. Nažalost, literature i izvora je malo, ali se ipak u zadnje vrijeme pojavilo ponešto radova na tu temu. Svakako treba pročitati knjigu Marice Karakaš Obradov, na kojoj je u većoj mjeri zasnovan ovaj članak, a zove se ”Anglo-američka bombardiranja Hrvatske u Drugom svjetskom ratu”. Također je pred tjedan dana HRT započeo sa emitiranjem dokumentarne serije Ognjevi s neba, koja govori upravo o ovim događajima, a ulomak iz te serije vezan uz djelovanje avijacije na tlu Slavonije možete pogledati ovdje:
http://www.youtube.com/watch?v=9dpk-MuGTn4
Iz TV kalendara:
Iz arhive TV Kalendara14. lipnja 1944. – 14. lipnja 2015.
Posted by TV Kalendar on Sunday, June 14, 2015
TEKST: Marko Banić (SiB.hr)
FOTO: Fotoarhiv HDA / zbirke korisinika ”klasika” i ”marko” na forumu kolekcionari.com / osijek.hr