Osijek je oduvijek bio važno strateško i vojno središte, a jedna od bitki koja je obilježila njegovu povijest je i ona koja se odigrala davne 351. godine. Pogledajte tko se sukobio i kako je bitka završila.
Autor analizira izvorne podatke kasnoantičkih i bizantskih pisaca o okolnostima i tijeku bitke kod Murse 351. godine između Konstancija II. i Magnencija. Također, razmatra se značaj bitke u općoj vojno-političkoj situaciji u kasnome Rimskom Carstvu i odjek koji je imala kod suvre- menika i u tradiciji, jer je ostala zapamćena kao jedan od najkrvavijih bojeva carskoga razdoblja.
Uvod u posljednje stoljeće Rimske Republike, od grakhovskih reformi nadalje, obilježili su snažni unutrašnji ratovi što je bio odraz borbi za moć častohlepnih pojedinaca. Sukob je bio ponajprije načelne naravi, budući da se odvijao u okvirima suprotnosti između republikanskoga državnog ustroja i gotovo monarhijske vlasti pokrajinskih namjesnika. S uspostavom principata ta se borba počela voditi na novoj razini. Sukob je prestao biti pitanje konstitucionalnoga ustroja, jer je bilo sasvim jasno da se vladavina nad Rimskim Carstvom mogla strukturirati samo na monarhijskome principu. Primamljivome zovu vrhovne vlasti rijetko je tko mogao odoljeti, a odluka je efektivno počivala u rukama vojske. Kriza bi postala akutna u trenutku kad bi s nestankom vladajuće dinastije čete istodobno u različitim dijelovima države istaknule kandidate koji su se smatrali dovoljno snažnima da preuzmu vlast ili kad bi neki vojni zapovjednik, koristeći prigodu, ustao protiv vladajućega cara u nadi za vlastitim zacarenjem. Tada bi izbio građanski rat o čijem je ishodu ovisilo tko će držati carsko prijestolje. Treće stoljeće bilo najburnije što se tiče građanskih ratova, zbog čega se razdoblje od 235. do 284. godine u historiografiji uobičajilo nazivati periodom vojnoga bezvlađa.
Uzroci, tj. kako se sve zakuhalo
Posljednje stoljeće Rimske Republike obilježili su snažni unutrašnji ratovi što je bio odraz borbi za moć pojedinaca. S uspostavom principata borba se vodi na novoj razini. Postaje jasno da se vladavina nad Rimskim Carstvom mogla strukturirati samo na monarhijskome principu. Odluka o vrhovnoj vlasti je počivala u rukama vojske po principu tko je jači taj tlači. Kriza bi se pojačala u trenutku kad bi s nestankom vladajuće dinastije čete istodobno u različitim dijelovima države istaknule kandidate koji su se smatrali dovoljno snažnima da preuzmu vlast ili kad bi neki vojni zapovjednik izvršio klasični vojni udar s nadom u svoje zacarenje. Tada bi izbio građanski rat o čijem je ishodu ovisilo tko će držati carsko prijestolje. Razdoblje od 235. do 284. godine u historiografiji se naziva periodom vojnoga bezvlađa zbog čestih građanskih ratova i bitaka između zakonitih careva i uzurpatora.
Konstantinska dinastija je gotovo tri desetljeća neosporno vladala. Konačno je skupina zavjerenika u Galiji, koju je predvodio dvorski predstojnik privatnih carskih dobara (comes rei privatae) Marcelin (Marcellinus), dala je 18. siječnja 350. u Augustodunu (Autun) proglasiti carem vojničkoga komesa (comes rei militaris) barbarskoga podrijetla Magna Magnencija. (kao i svaki vlastodržac i Magnencije ima svog čovjeka u sjeni – Marcelina). Vladajući car na Zapadu Konstant (337. – 350.), dočuvši za pobunu dok je bio u lovu u obližnjoj šumi, odlučio je pobjeći u Hispaniju, ali ga je na sjevernom rubu Pirineja, kod utvrde Helena, dostigao uzurpatorov zapovjednik Gajzon s četom odabranih vojnika i smaknuo. Kako ćemo kasnije vidjeti ekipa s Gajzonom na čelu je kasnije najgore prošla.
I kako to ide Magnencije je vrlo brzo učvrstio vlast u Galiji, Britaniji i Hispaniji, a bio je priznat i u Africi (potvrđeno za Numidiju) isključivo zbog općeg nezadvoljstva ljudi trenutnom vlasti. Ušao je na čelu postrojbi u carsku prijestolnicu u Treverskoj Augusti (Trier), gdje je bila državna riznica. Potkraj veljače 350. u njegovim se rukama nalazila i Italija koju je zaposjeo preko svojih zapovjednika, dok je on osobno operirao u njezinu sjevernom dijelu, otišavši u Akvileju koja je bila prirodna odskočna točka za daljnji prodor u Ilirik. Jedini preživjeli zakoniti vladar, Konstantov brat Konstancije II. (337. – 361.), bio zauzet ratovanjem protiv Perzijanaca na Eufratu. Dogodila se nova uzurpacija u Iliriku.
Ilirički zapovjednik pješaštva (magister peditum) Vetranion, kojega je na zapovjedništvo bio imenovao Konstant i koji je ostao odan konstantinskoj dinastiji, proglašen je carem 1. ožujka 350. u Mursi (Osijek) i odmah zatim u Sirmiju (Srijemska Mitrovica) na poticaj Konstancijeve sestre Konstantine koja je živjela u Panoniji zajedno sa svojim rođakom Vulkacijem Rufinom, prefektom pretorija Ilirika. U međuvremenu je Magnencije stekao nadzor nad sustavom utvrđenja koji je branio ulaz u Italiju iz Ilirika pod nazivom Claustra Alpium Iuliarum.
Obaviješten o događajima u Iliriku u sestrinu pismu, Konstancije II. je Vetraniona priznao za sucara. Priznanje je nenadano stiglo i od Magnencija s kojim su Konstantina i njezini saveznici stupili u pregovore da osiguraju vlastiti opstanak i dobiju na vremenu dok s Istoka ne stigne Konstancije II. s vojskom. Razlog Magnencijevoj susretljivosti je u u činjenici što još nije bio spreman za veliki sukob.
I onda opet nova uzurpacija koja je odgodila Magnencijeve operacije nakanjene za rano ljeto 350. godine. U Rimu je 3. lipnja 350. carem bio proglašen Flavije Popilije Nepocijan, sin Konstantinove polusestre Eutropije i Konstancijev bratić. Pobunu je već 30. lipnja skršio glavni začetnik Magnencijeva zacarenja Marcelin, ipak njezin početni uspjeh pokazuje da protucarev položaj u Italiji nije bio sasvim učvršćen. Osim toga, Konstancije je potaknuo provalu rajnskih Germana da u Galiju, što je stvaralo dodatne neprilike Magnenciju i primoralo ga da nešto hitno poduzme. Zbog toga je u srpnju ili kolovozu 350. u Mediolanu (Milan) proglasio svoga rođaka Magna Decencija za cezara na Zapadu sa zadatkom da drži granicu na Rajni i brani galijske pokrajine.
Konstancije je lagano kuhao situaciju, a u međuvremenu je sredio stvari na Istoku. Car je proveo ljeto i jesen 350. godine u obrani rimske Mezopotamije. Perzijski kralj Šapur II. (309. – 379.) doživio težak neuspjeh u trećoj opsadi grada Niziba koja je potrajala više od tri mjeseca i izgubio velik dio vojske. Konstancije je potkraj godine s postrojbama krenuo iz Antiohije na zapad kroz Malu Aziju i 25. prosinca 350. ušao je u Serdiku (Sofija). Istoga se dana u Najsu (Niš), glavnome gradu pokrajine Dardanije koja je pripadala njegovome vojnom i upravnom području, Vetranion odrekao carske časti u brižljivo priređenoj predstavi i otišao u Pruzi u Bitiniju, gdje je proživio još šest godina. Konstancije je udružio svoju i Vetranionovu vojsku i čekao.
U nakani da osigura leđa u slučaju novoga perzijskog napada, ali i ojača položaj vlastite dinastije, Konstancije je 15. ožujka 351. u Sirmiju cezarom proglasio bratića Klaudija Gala, sina Julija Konstancija, polubrata Konstantina I. Mladi je cezar uzeo ime Flavije Klaudije Konstancije i oženio se carevom sestrom Konstantinom, a za prijestolnicu je dobio Antiohiju.
U rano ljeto 351. godine Konstancije II. Je pokrenuo ofenzivu iz stožera u Sirmiju. Mislio se preko Petoviona (Ptuj) i Celeje (Celje) udariti na Emonu (Ljubljana) i probiti u Italiju. Naišao je na snažan otpor na istočnome rubu utvrđene oblasti Claustra Alpium Iuliarum. U uskim dolinama kod Atranta (Trojane u Sloveniji) Magnencije je prvim Konstancijevim postrojbama priredio zasjedu i nanio im teške gubitke. Careva se vojska morala povući preko Petoviona. Protucar je odlučio krenuti u protuofenzivu. Preko Petoviona i Akve Vive (Petrijanec) udario je na jug protiv Siscije (Sisak), koja je bila najvažnija strateška točka. Konstancije je još prije iz Sirmija uputio Magnenciju kao poslanika prefekta pretorija Istoka Flavija Filipa, nudeći mu da će ga priznati za suvladara i prepustiti mu vlast u Galiji ako mu on odstupi Italiju i Afriku. Magnencije je skužio prijevaru i odbio ponudu, zatočio poslanstvo i poveo vojsku na Sisciju, uspjevši se uz veliki napor i unatoč početnome neuspjehu prebaciti preko Save. Tada je Konstanciju kao poslanika uputio Fabija Ticijana, kojega je 27. veljače 350. imenovao prefektom Rima, tražeći da se Konstancije odrekne carske vlasti, a da će mu zauzvrat poštedjeti život. Car je odbio zahtjeve, što zbog njihove neumjerenosti,što zbog uvredljiva Ticijanova nastupa. Da je Ticijan bio samo malo pristojniji momak, tko zna kako bi stvar riješila. Magnencije je nastavio napredovati i u kolovozu 350. na juriš osvojio Sisciju, pritom je strašno poharavši.
Konstancije bježi i zauzima čvrst položaj kod Cibala (Vinkovci). Po zauzeću Siscije Magnencije je duž Save pohitao na Sirmij, ali mu njegovo osvajanje nije pošlo za rukom. Zatim se okrenuo protiv Murse, zaobišavši u velikome luku Konstancijev položaj kod Cibala. Namjera mu je bila da namami neprijatelja iz sigurnoga uporišta time što će zauzeti okolna mjesta i da ga potom potisne iz Panonije na istok u Trakiju. Bojao se da će ostati zatvoren u Iliriku, ako se Konstancijevi vojskovođe odluče na upad u Italiju, koristeći pritom neprijateljski stav bogate italske političke aristokracije prema Magnenciju. Tako je Magnencije na okolnim mjestima gubio snagu. Magnencije je pritisnuo Mursu da je Konstancije bio primoran poći opsjedanome gradu u pomoć, što je bio uvod u bitku koja će se pokazati odlučujućom. Neposredno prije bitke Franak Silvan je s odabranim konjaničkim odredom kojim je zapovijedao promijenio mišljenje i prebjegao na Konstancijevu stranu.
A kako je sam bitka tekla, zašto je Konstancije plakao dok su Dravom plutali ljesovi pročitajte u slijedećem nastavku…
Piše: Hrvoje Gračanin (Filozofski fakultet u
Zagrebu, Odsjek za povijest)
Izvor: http://hrcak.srce.hr
