U nasip-utvrdu na drugoj obali, uskoro spojnicu gornjogradske s donjogradskom šetnicom, ugrađeno je najviše pijeska. Dovožen je tegljačima, kašike elevatora uz pomoć beskonačne trake istovarivale su tek izvađen pijesak s dna rijeke na obalu. U nekom drugom vremenu sve je bilo slično, pa ipak – drukčije. I tada su pijesak dovozili tegljači, tada naši šlepovi, da bi ih na obalu, satima i neumorno, u drvenim kolicima istovarivali popularni pjeskaroši.
Kod Pampasa i(li) Rokusa, pritom, svoja su snažna i preplanula
tijela znatiželjnim susjedama pokazivali Ferika, Džela, Bajko,
Ivo, Zlatko…, a iz Donjega grada, pak, stizale su bajke o
njihovu junaku Broki. Gornjogradski pjeskar(oš)i znali su (i to
dobro!) i zaigrati mali nogomet, a Broko je prerastao u pravu
unterštetersku legendu, spasioca neopreznih sugrađana od utapanja
iz “virova” povremeno nabujale Drave.
Gradnja obaloutvrde
Pogled s desne obale
Usporedba tegljača i šlepova, kao i elevatora i pjeskaroša, odvukla mi je misli u vrijeme s bezbrižnim ljetima proživljenima u skromnom, ali i neusporedivo moralnijem, jednostavnijem i, napose, romantičnijem životu. Čari Drave, s užarenim pijeskom na Pampiki, bile su raj za stotine stanovnike Retfale i Gornjega grada, dok su mi ovih dana Donjograđani prepričavali, također s nostalgičnim sjajem u očima, kako su oni svoju pješčanu oazu ljeti uglavnom tražili na onoj drugoj, lijevoj obali, na malim, pješčanim sprudovima, jer i Unterštat je nekad imao kompu… Najekskluzivnije kupalište, pak, jedino službeno, gradsko, ograđeno drvenim kabinicama koje su viđeniji Esekeri koristili za presvlačenje u dolasku i odlasku na ljetno kupanje.
Garnizon
Bio je to Garnizon, smješten nedaleko od Bastiona, otprilike prekoputa današnje “Copacabane“, a kako se ulaz naplaćivao, često smo se rinovali, plivajući niz Dravu i “švercali” se hvatajući se za uredno posložene daske na dugačkom flosu. Nešto manja kopija Garnike, sličnih obilježja, ali “divljeg” kupališta, na lijevoj obali imao je također omiljeni Golibar. Sjeća li ga se netko, uopće?
Kupalište Goli bar
Sveukupna slika tih ljeta u Osijeku, ipak, bila bi
nepotpuna da ne spomenem – Zimsku luku. Članovi
PVK Omladinac tijekom dana neumorno bi trenirali
nižući (kilo)metre u svom improviziranom plivalištu uokvirenom
običnim flosom sastavljenim (kao Garnizon) od običnih dasaka
pričvršćenih za brojne prazne bačve. No, navečer bi, bar se nama
tako činilo, sve odjednom preraslo u ekskluzivni
bazen dostojan vrhunskih plivačkih i
vaterpolskih priredbi!
Zimska luka
Divili smo se našim junacima, njihovim sjajnim
plivačkim dostignućima (Murovi, Pavleković, Podlavicki,
Kopilovićeva, Rafajac, Brumec, Čepčik…), a atraktivne
vaterpolske utakmice, igrane uz škiljavu svjetlost žarulja
obješenih na običnu žicu iznad plivališta, sigurno i danas pamte
svi koji su se bar jednom (često nakon večernje šetnje čuvenim
korzom) znatiželjno spuštali k betonskim stepenicama gledališta
nama omiljenog plivusa. Gdje bi nas, osim željene svježine
poslije šetnje uzavrelim asfaltom središta grada, oduševljavali
povici, gotovo krici, članova vrsne, nadasve šarmantne
vaterpolske momčadi Omladinca; Kirbike,
Legre, Bruleta, Mjeseca, Krnje, Dorića, Toze, Njuce,
Vogre…, kasnije Gloca…
Vaterpolo u Zimskoj luci
Podsjetit će me uvaženi kolega Lj.St. da su plivale i kasnije
poznate glumice Inge Appelt i Ljerka
Draženović, a među najdarovitijim asovima tog vremena,
svakako, bio je Tomislav Copkov. Danas provodi
umirovljeničke dane u Puli, sjećajući se sigurno s nostalgijom
nezaboravnih dana i večeri u Zimskoj luci. Naravno, slažući
trajno u memoriju i događaje iz svoje burne sudbine, proživljene
širom Europe i Kanade. Jednom mi je pokazao i sliku, kako bi me
uvjerio da je bio i tjelesni čuvar Jean-Paula Belmonda!
I još nešto – više nije samo Copkov. Dječak iz Štrosike
provodi jesen života po kanadski, kao Tomy Copko…
TEKST: Glas
Slavonije