Bio je to prvi štrajk takvih razmjera na ovom području na kojemu je prosvjedovala petina od 25.000 stanovnika koliko ih je te, 1905. godine živjelo u Osijeku.
“Istražujem hrvatsku povijest 19. i 20. stoljeća u europskom i
Taj manje poznati detalj iz prošlosti grada otkrio nam je
Luka Pejić, mladi profesor povijesti i engleskog
jezika, trenutačno na doktorskom studiju u Zagrebu.
svjetskom kontekstu, a posebno me zanima anarhizam i
radnički pokret. O toj temi prikupljam građu
četiri godine i saznao sam mnogo toga zanimljivog. Prije 100
godina u Osijek su dolazili anarhisti iz Mađarske, Austrije i
Srbije agitirati među radnicima
je u osječkom arhivu pronašao tjeralice za anarhistima.
– Jedan od njih zvao se Henrik Wienecke, u Osijek je došao iz
Mađarske 1894. godine. Opisuju ga kao “zloglasnog anarhista,
zločestih zubi, koji je doručkovao jaja i mlijeko.”
Uz to, otkriva naš mladi sugovornik, u Osijeku je 1867.
godine osnovano Osječko radničko obrazovno društvo, koje
je zbrinjavalo, ali i educiralo radnike koji su ostajali bez
posla.
“Radnički pokret iznjedrio je brojne struje i heterogene
ideje, no to područje nije sistematski analizirano. Postoje
knjige iz bivše Jugoslavije koje su ideološki obojene, a radnike
prikazuju kao svece“, objašnjava prof. Pejić.
Predmet njegovog istraživanja su radnici, ali i beskućnici,
kriminalci, siročad, prostitutke, ljudi na marginama društva.
“Oni se ne uklapaju u priču o zlatnom dobu
Osijeka od prije 100 godina, koju svi znaju, iako se ona
eksplicitno tako ne naziva. U toj hladnoj i meni odbojnoj priči o
secesiji, gradnji katedrale, velikim umjetnicima, nedostaje duša
grada, koju čine mali ljudi. Istražujući tu drugu stranu grada,
dobio sam novu sliku Osijeka“, kaže naš sugovornik.
Tako je i generalni štrajk iz 1905. godine, o
kojemu su pisale sve dnevne novine, trajao više dana te
paralizirao rad u svim tvornicama. U sukobu s policijom, dodaje
prof. Luka Pejić, bilo je mnogo ranjenih, a jedan radnik,
Srećko Kulunčić, je ubijen.
[blockquote]PROBLEMI RADNIKA
“Radnici su se i prije 150 godina borili s osnovnim
egzistencijalnim problemima, zahtijevali 8-satno radno vrijeme,
jer radili su i 12 sati dnevno. Radile su i trudnice, ali i
djeca, a svi su imali mizerne plaće, kojima nisu mogli pokriti
osnovne životne troškove. Radnici su živjeli teško, nisu imali
novca za kupnju nove odjeće, doslovce su gladovali, prosili na
ulicama i umirali od gladi, neishranjenosti i različitih bolesti.
Ukratko, radnici su se u to vrijeme borili za svoja prava, ali i
za život dostojan čovjeka”, zaključuje prof. Pejić.[/blockquote]
Tekst: Vesna LATINOVIĆ (Glas Slavonije)
