U prijelazu iz 19. u 20. stoljeće za one Osječane koji su bili u potrazi za nešto intimnijim oblicima zabave, na raspolaganju su bile javne kuće, tzv. bludilišta, koja su bila jedina mjesta na kojima se legalno moglo baviti prostitucijom.
Ona su bila kontrolirana “Statutom o nadziranju prostitucije u gradu Osijeku”, koji je točno propisivao djelatnosti i usluge koje su se mogle pružati u osječkim bludilištima.
Iz prvih Pravilinika za bludilišta:
“Dozvolu za otvorenje ili premještanje javnog bludilišta tj. kuće, u kojoj se tjera blud za novac, podjeljuje gradsko poglavarstvo, a koje može u svako vrijeme dozvolu opozvati. Dozvola se može podjeliti samo ženskim osobama koje su navršile 30.godinu života, te koje se iskažu uredovnim svjedožbama, da nisu bile kažnjene radi zločina ili prekršaja počinjenog iz pohlepe za dobitkom, te koje su u oblasti poznate kao povjerljive osobe i koje iskažu svoje imućstvo obzirom na podržavanje reda u svom poslovanju. Vlasnica bludilišta imade svoje bludilište osobno voditi i nadzirati te je odgovorna i kažnjiva za svaki prekršaj pravilnika. Javna bludilišta mogu biti dozvoljena samo u onim kućama u kojima ne prebiva nitko do vlasnice bludilišta, eventualno njezinog supruga, njihove djece koja nisu prekoračila 6. godinu života, bludnica i posebnog služinskog osoblja.”
Kako piše Ivanka Kasumović na Facebook grupi “Osijek kakav je nekad bio”, taj statut međutim, nije bio imun na izmjene i dopune. Tako je 1887. predan zahtjev gradskom poglavarstvu da se ukine stavka koja, pod prijetnjom gubitka ovlasti za držanje bludionice, zabranjuje u tim ustanovama prodaju sve hrane i pića osim kave i čaja. U istom je zahtjevu zatraženo i reguliranje smještaja osječkih bludnica, kako bi one mogle živjeti isključivo u bludilištima, nikako u privatnim stanovima.
Gradskih je bludilišta bilo nekoliko, a poznat je zahtjev za izgradnju jednokatne i prizemne zgrade za bludilište u vlasništvu supružnika Vilima i Elizabete Aranyoš, predan gradskom poglavarstvu 1912. godine. Gradsko poglavarstvo odobrilo je nacrt i izdalo građevinsku dozvolu za zgradu koja se nalazila u ulici Prilaz (današnja Čevapovićeva u blizini Autobnusnog kolodvora) na broju 24-26.
Sasvim slučajno, u ruševinama jedne kuće, Osječanin Imro Vrbešić pronašao je, prije nekoliko godina, i službenu iskaznicu koju je tada morala imati svaka aktivna bludnica koja je radila u takozvanim bludilištima.
– Iskaznicu je u ono vrijeme, 1911., izdavao i ovjeravao redarstveni odsjek i to prema Pravilniku za bludilišta. Legalnost bludilišta i bludnica bila je odobrena od strane Kraljevske zemaljske Vlade Hrvatske-Slavonije-Dalmacije, čiji žig stoji na iskaznici. Svaka je iskaznica glasila na ime i prezime bludnice, a osim tih podataka unosili su se i podaci o vjeroispovijesti, kojem staležu pripada, odakle dolazi i svi drugi podaci. Iskaznica je imala 33 stranice i bludnica ju je u svako vrijeme morala imati kod sebe, a posebno prilikom odlaska na preglede koji su bili česti i koji su se također upisivali u knjižicu – kaže Imro za 24sata dodajući kako je iskaznica veoma zanimljiva jer propisuje i mnoga druga pravila kojih su se bludnice morale pridržavati.
– One, primjerice, nisu smjele posjećivati kazališta, javne predstave, koncerte, slastičarnice i restorane. Bilo im je zabranjeno naslanjati se na prozore i viriti kroz njih te tako privlačiti mušterije, a kada su zračile sobu, morale su otići u stražnji dio kuće. Morale su imati 17 godina i biti duševno i tjelesno posve zdrave, držati svoje tijelo čistim. Također je propisano i kako su se prema bludnicama morale ponašati vlasnice bludilišta. Nisu ih smjele izrabljivati, obzirom na tjelesnu snagu, morale su im jednom tjedno isplaćivati zaradu i prijaviti ih gradskom satništvu onda kada su se počele baviti tim poslom. Morale su im osiguravati četiri obroka dnevno i osigurati sobe za blud od 20 kvadrata – kaže Vrbešić.
Bludilišta su bila otvorena od 19 do 5, ali je u njih bio zabranjen pristup mladićima s manje od 18 godina te odraslima u pijanu stanju. Legalne javne kuće u Osijeku su radile do 30-ih godina 20. stoljeća.
SiB.hr