Vježbam. Hrabro i bez dvoumljenja pokušavam se smijati, zalajati,
kokodakati, vrištati, pasti, skočiti… Nije lako, ali pokušavam se
igrati i zabaviti. Potičem spontano izražavanje. Spontano
izražavanje u cirkusu, na modnoj reviji, ulici, u sudnici, na
livadi, u šumi… Puštam mašti na volju, slušam intuiciju, rušim
šablone. Trudim se biti samouvjerena, pokušavam biti velika
glumica i pokazati sebi nešto što malo tko zna i može. Cilj je
osloboditi i potrošiti ili obnoviti glumačku energiju. Nižem igru
za igrom. Ne osjećam tenziju, razgibala sam se. Eto, dobro sam! I
opet mogu misliti!
Vježbe povjerenja
Usmjeravam energiju u ruke, noge, usne. Podigla sam ruku,
usmjerujem svu pozornost na dlan, održavam pozornost barem
minutu, lagano dišem. Uzimam predmet u ruku. Ne, nije nož.
Osjećam peckanje i vibracije. Eto, dobro sam! I opet mogu
misliti!
Preskačem stolac. U ovom zadatku odnosno igri razvijam spretnost,
brzinu i naravno natjecateljski duh. Ni stolcu ni meni nije loše
jer ovu igru igramo uz glazbu. Na rukama su mi zamišljeni lanci.
Igra je vrlo teška, ali tješim se – svladat ću je. Jačam
muskulaturu, potičem snalaženje u prostoru, ali i u emocijama.
Stječem povjerenje u sebe. U vježbama povjerenja dobro bi mi
došao partner. Jedan mudri profesor, sada nažalost pokojni,
često je znao govoriti: dobar glumački partner je pola tvoje
uloge, rješenje svoje uloge tražite u partneru. Opuštam se kao da
nemam ni jednu kost u tijelu. Ova vježba je vrhunac osvještavanja
i ne ulazim u zamku psihoanalitičkih raspredanja.
Jedna vrana gakala…
Uzimam zamišljenog zeca u ruku, iza stolca je skriveni lovac. Ako
ne pojedem zeca, ubit će me, nastaje igra između dviju vatre.
Pucaj, lovče, ne mogu pojesti zeca. Nastaje pravi dramski sukob,
ili pojesti zeca ili biti loša glumica. Upotrijebit ću vježbu
dopunjavanja, ono što nedostaje pokušavam svladati govornim
aparatom. Govorim: jedna vrana gakala i po polju skakala; lovče
odgrizi vrani nos… Ali nije lovac blesav izbacuje hrpu brzalica:
ludu bulu u tu gustu šumu vuku; prokicošio mi si li se sine;
krivo ralo Lazarevo krive vode razoralo; stala mala Mara na kraj
stara hana sama… Hej, lovče, znaš li neku brzalicu s č i ć. Znam,
ali neću, nemam problema sa č i ć, uostalom možda će uskoro
uvesti srednje č, pa što da onda vježbam uzalud. Lovče ne koči
igru, moraš se dati do kraja! Ja želim raditi, a ti se zafrkavaš…
Dobro, popit ćemo kavu i igrati vježbu ispočetka. Eto, dobro sam!
I opet mogu misliti! Glumac bez vježbe može biti dobar ali ne
može biti još bolji!
Lovac, zec i puška
Glumac živi u konkretnoj okolini, a okolina je objektivna
stvarnost koja postoji neovisno o pojedincu. Pojedinac se često
osjeća kao zec. Sutra ću vježbati čulno opažanje i doživljavanje.
Pokušat ću razumjeti lovca i transformirati se u pušku.
