Biti izvrstan kazališni glumac u današnje vrijeme uistinu nije lako. Ljubomir Kerekeš svoju vjeru, pripadanje, moralitet nalazi u misiji glumca. Ništa mu nije palo s neba, ali on je glumac po rođenju. I zato je on upečatljiva, vrijedna zvijezda našega kazališnoga neba...
Biti izvrstan kazališni glumac u današnje vrijeme uistinu nije lako. Ljubomir Kerekeš svoju vjeru, pripadanje, moralitet nalazi u misiji glumca. Ništa mu nije palo s neba, ali on je glumac po rođenju. I zato je on upečatljiva, vrijedna zvijezda našega kazališnoga neba.
Kako je i kada započelo Vaše maštanje o glumi?
Prvi susret sa kazalištem “iznutra” dogodio se u drugom razredu osnovne škole i to u redateljevoj potrazi za dvojicom sitnih dječaka koji će stati u kostim kaktusa i svojim bodljama pikati zločeste kauboje, tako da je moj prvi susret s kazalištem (kao malog i nevidljivog glumca) započeo jednim trnovitim i znojnim putem što se i do dana današnjeg pokazalo jedinim načinom na koji ja kao glumac i dan danas postojim. Ništa ne pada s neba, nema slučajnosti, nema poklonjenog ni namještenog, sve kroz trnje i znoj. Tako da sam već davno saznao kakva je zvijezda pod kojom sam rođen.
Koliko Vas je razmišljanje o glumi mijenjalo
tijekom životnog sazrijevanja?
Moje glumačko sazrijevanje uvijek je imalo veliki utjecaj u
mom životnom sazrijevanju s obzirom na činjenicu da sam već sa 20
životnih godina ušao u kazališni žrvanj glumačkog sazrijevanja.
Kazalište kao pojam sa svojom konkretnošću i kazališna umjetnost
sa svojim dostojanstvom na početku i kazališna predstava kao
proizvod samog kazališta na kraju, u svojoj “zlatnoj sredini
postojanja” krije mnoge zamke, isključivo sa ljudskog aspekta.
Nikada mi nije bilo lako usavršavati vlastitu čistoću boreći se
protiv taštine, jala i kasnije protiv otrcanog profesionalizma. U
prvih nekoliko godina, na razne načine, pokušavao sam nametnuti
svoju glumačku neartikuliranost pa sam tako, da bih dobio ulogu
Aljoše u predstavi “Braća Karamazovi”, na koljenima “propješačio”
razgledavanje kazališta izvana u društvu redatelja i njegovih
suradnika. Na kraju sam uspio u svojoj namjeri, doduše krvavih
koljena i epitetom “egzibicionist” Da ne duljim o vlastitom
egzibicionizmu i cirkusu “zlatne kazališne sredine” glumačko
sazrijevanje je u potpunosti razlogom takvog čovjeka kakav sam
danas. Životu na daskama i životu na asfaltu dajem podjednaku
važnost i zato sam sklon reći da su temelj kazališta ljudi, u
pravom smislu te riječi. “Samo” glumci, teško.
Imate li neki samo svoj ritual prije
predstave?
Nemam nikakav ritual, naprosto samo koncentracija. Potpuna i
koja veseli.
Glumci ocjenjuju, procjenjuju, kritiziraju. Koliko
Vam je važna kritika?
Glumci najčešće ocjenjuju kurtoazno iz razloga jer je
vlastita osobnost ipak na prvom mjestu. Procjenjuju do određene
granice, jer je realizacija vlastite uloge ipak Bogom dana.
Kritiziraju iz umišljene veličine, trenutka uspješnosti koji je
pitanje prošlosti, samodopadnosti, jer ipak je čovjek sam sebi
najbolji prijatelj. Nemam ništa protiv ocjene, procjene i
kritike, samo ako se stoluje u toj “zlatnoj kazališnoj sredini”.
Iskrenost, dobrohotnost, poštivanje, isto kao i pljuvanje vrlo
lako se prepozna ako ste “trijezni i svoji”, a sve ostalo je samo
gluma – bez kostima, bez scenografije, rasvjete i u vlastitoj
režiji. Mnogi zaboravljaju da je gluma umijeće laganja i
uzimajući si za pravo da “lažu” zapravo otkrivaju istinu o sebi.
Od bilo kakve kritike, pozitivne ili negativne, nakon svih
glumačkih godina, nekako mi je najdraža šutnja.
Što je za Vas glumačka
samokritičnost?
Oduvijek sam, sam sebi najveći kritičar, 32. godine radim,
pošten odnos prema profesiji i instituciji čije boje branite, po
meni je najvažnije. Kroz vlastito glumačko poštenje, možete
najlakše preispitati, prostudirati, prepoznati i realizirati
svaki izazov koji pred vas stavlja autor, redatelj ili ravnatelj
drame. I što je najvažnije, u glumčevoj samokritičnosti nema
olakotnih okolnosti.
Vjerujete li uvijek u redateljevu
koncepciju?
Uvijek, ne. Ja sam glumac koji voli mnogo slušati, no ako se
redatelj uporno ponavlja u oskudnom koncepcijskom vokabularu ili
redateljskom samozatajnošću skriva predstavu koju ni sam još nema
ili ne vidi, ja provociram vlastitu kreativnost na sceni, među
kolegama, tražeći istomišljenike. Pripremljen i kreativan
redatelj, glumčevo je ogledalo.
Je li kazališna umjetnost u
krizi?
Teško je to reći, jer kako za kazalište koje je prepuno reći da
je u krizi, ili da je privatiziranje profesije kazališnog
redatelja od strane glumca spoznavanje profesionalnog predznaka
kazališta, ili da je nezavisno kazališta manje vrijedno od
proračunski financiranog kazališta, ili da živući glumac piše
pizdarije za razliku od davno neizvođenog i ne živućeg autora.
Cijelo ovo moje lamentiranje ima svoj demant danas u hrvatskom
kazalištu, jer i sa više novca, kazališta su bila zatvarana kao
što i u totalnoj besparici kazališta rade i stvaraju.
Što Vam je najviše značilo u filmskoj ili
kazališnoj karijeri?
Najviše mi znači biti i zvati se glumcem. Poslova je bilo i bude,
odličnih i prosječnih, krivih i nerealiziranih, željenih i
neprežaljenih, ali u tom osjećaju biti i zvati se glumcem ja ipak
dan danas ne znam što je to gluma. Sto ljudi sto ćudi, pa tako i
sto glumaca. Znam samo da me to izgaranje nečijeg života u mojoj
glavi i tijelu ispunjava u potpunosti. Svaki posao, bez obzira,
kazališni, filmski, televizijski, samo je novi tekst, nova uloga,
nova premijera, novi izazov, tako da je za glumca svaki iskorak
iz “kazališne zlatne sredine” iskorak iz prosječnosti života
kazališta i glumca.
Tekst: izv. prof. art. Mira Perić Kraljik
