Osječka glumica Mira Perić Kraljik ovoga tjedna predstavlja svoju kolegicu Vitomiru Lončar.
Vi ste svestrana umjetnica ali u ovom razgovoru bih
željela provocirati i Vaše glumačko iskustvo i rad. Kada je
započelo Vaše maštanje o glumi?
Ja sam nekako oduvijek znala da ću biti glumica. S 8 godina
počela sam ići u studio dječje radio drame kod Božene Torjanac,
nakon toga sam u osnovnoj školi osnovala svoju glumačku družinu,
zatim sam otišla u PIK u dramski studio Zvjezdane Ladike i sasvim
prirodno, nakon gimnazije, upisala sam glumu s 18 godina. Nisam
ja mnogo maštala. Ja sam se odmah prihvatila
posla!
Studiranje Glume je li ispunilo Vaša
očekivanja?
Pa ne baš. Na Akademiji sam uvijek bila, kako se to kaže,
peta s lijeva u šestom redu. Odnosno, nikad se prema meni i mojim
potrebama i mogućnostima nisu na klasama birali komadi. Glavne su
uloge uvijek bile rezervirane za neke druge. Oduvijek sam bila
štreberica pa sam diplomirala u roku za 3 godine i 9 mjeseci i to
s prosječnom ocjenom 4,69, ali su mi ocjene iz glume u indeksu
bile – najniže. S Akademije pamtim pojedine profesore koji su me
fascinirali i formirali me. Tu je prije svega Neva Rošić (scenski
govor zadnje dvije godine). Neva je bila najznačajniji pedagog u
mom umjetničkom životu i danas zauzima najvažnije mjesto. Premda
mi je predavala scenski govor a ne glumu, ona me glumački i
privatno osvijestila. Važan profesor bio mi je Zlatko Crnković
(scenski govor prve dvije godine), a iz teorije najljepša su mi
sjećanja na dr. Bratoljuba Klaića i njegovu asistenticu dr. Đurđu
Škavić, akademika Nikolu Batušića i Ranka Marinkovića koji mi je
predavao dramaturgiju. Također važnu ulogu za vrijeme mog boravka
na Akademiji imao je i Zlatko Bourek koji mi je objasnio što sve
trebam učiniti da bih bila najbolje moguće izdanje same
sebe.
Koliko se Vaše razmišljanje o glumi mijenjalo tijekom
glumačkoga i životnog sazrijevanja?
Kako čovjek stari i mijenja se tako se i mijenja i njegov
odnos prema glumi, odnosno, prema poslu kojim se bavi. Svoj odnos
prema glumi mogu podijeliti na tri razdoblja. Budući da mi je
glumačka karijera završila još 2004. godine, kada sam igrala
svoju zadnju ulogu (Ines u predstavi «ŽivotX3», Yasmina Reza,
redatelj Ivica Šimić) imam dovoljan vremenski odmak na svoju
glumačku karijeru.
U osamdesetim godinama (diplomirala sam 1981.), najsretnija
sam bila na sceni, potreba za glumom bila je 24 sata na dan,
radila sam impulzivno, intuitivno. Kako na Akademiji nismo učili
načine na koji se radi uloga, sustave, matrice, nisam imala
nikakvu mogućnost ODABIRA kojem bih se načinu rada priklonila.
Ovo je razdoblje trajalo do sredine osamdesetih godina kad sam
počela osvještavati vlastiti proces rada. Krajem osamdesetih,
točnije, u proljeće 1989. godine, radila sam s Paolom Magellijem
predstavu «Nacija» u ZKM-u i kroz taj rad sam definitivno
formirala svoj odnos prema stvaranju uloge i počela sam vjerovati
u proces koji se u meni događao.
Nakon toga napravila sam i svoju najdražu ulogu, Annie u
«Pravoj stvari» Toma Stopparda (prosinac 1989.), također u režiji
Ivice Šimića, a zatim i «Dvostruku nevjeru» s Vladom
Habunekom.
U to vrijeme počela sam raditi na televiziji i sve do 1996.
vrlo sam malo radila u kazalištu. Do kraja tisućljeća sve što sam
radila bilo je sa sviješću tome što radim, sa spoznajom da sam
glumica koja mora akumulirati sve podatke o ulozi, a tek onda
«izlazi van», da mi je proces traganja za ključem uloge relativno
dug i da nisam previše sklona improvizacijama. Krajem devedesetih
godina prošloga stoljeća sve manje sam se osjećala samo glumicom,
a sve više su me počeli zanimati drugi aspekti kazališta, osobito
produkcija. Početkom tisućljeća počinjem gubiti interes za glumu
premda sam glumačku karijeru završila s kvalitenim ulogama i
nagradama. Što zbog bolesti, a što i zbog nedostatka interesa,
potpuno odustajem od glume 2004. i danas igram samo stare
predstave. Ukratko, od početne strasti i neosvještenog procesa,
preko stabilnog osjećaja sebe kao glumice koja gradi ulogu, pa do
gubitka interesa za posao, prošlo je 25 godina moje glumačke
karijere.
Što je za Vas glumačka emotivna inteligencija?
Više ne razmišljam kao glumica pa na ovo pitanje ne mogu
jednostavno odgovoriti. Igram samo reprize pa za mene emotivna
inteligencija znači brza mogućnost prilagođavanja prema partneru
i situacijama koje se događaju na sceni.
Koliko ste posvećivali pozornosti prvoj čitaćoj
probi?
Čitaće su mi probe bile iznimno važne, pa tako i prva čitaća
proba. Nikada nisam nespremna dolazila na prvu čitaću probu,
uvijk sam već na nju došla, na neki način, spremna. Mislim da je
to vrlo važna proba jer se prvi puta stavljamo u širi kontkest
unutar predstave, izvan svoje uloge.
Budući da je veliko kazališno iskustvo iza Vas još nam nešto
recite o Vašoj glumačkoj metodi stvaranja lika?
Kao što sam već rekla, razvila sam vlastitu metodu rada na
ulozi što je uključivalo akumuliranje podataka o liku, o njegovim
emocijama. Tek kada bih zaokružila tu sliku usuđivala sam se i
«zaplivati» u ulozi. Sjećam se da mi je na generalnoj probi
predstave «Roda i Lisac» Ivica (Šimić) koji je predstavu režirao
rekao: pa dobro, kada ćeš više početi glumiti? Nisam bila spremna
ni na generalnoj probi, a na prvoj izvedbi je «puklo». Na
predstavi «ŽivotX3» tjedan dana prije premijere nazvao me kolega
i partner u predstavi Ivica Zadro, izvrijeđao me i rekao da je to
nepodnošljivo što «glumim» i da kad ću više dati nešto od sebe.
«Proglumila» sam dva dana nakon tog razgovora. Jednostavno, spora
sam glumica i sve treba doći na svoje mjesto da bih se usudila
krenuti. Ima kolega koji se «zalete», «zaplivaju» pa – što bude.
Ja nisam taj tip.
Postoji li u Vašim sjećanjima najgori glumački
poraz?
Volim onu poslovicu da poraz ne postoji, postoji samo
«povratna informacija». Vrtim po glavi i ne mogu se sjetiti baš
nekog debakla.
Imate li neki samo svoj ritual prije predstave recimo za
suzbijanje treme?
Nisam nikada imala veliku tremu, uvijek je to bilo poticajno
uzbuđenje i želja da se izađe na pozornicu. Volim u garderobu
doći ranije, nikada u zadnji čas i na taj način se najbolje
pripremim. Također mi pomaže kontrola rekvizite prije predstave.
Moram biti sigurna da je sve na mjestu.
Koliko Vam je važna kazališna kritika? Negativna kritika kako
djeluje na Vašu osobnost?
Nikada kritiku nije jednostavno prihvatiti. No, moram
priznati da teže podnosim kritiku za vlastitu produkciju nego što
sam ih primala za glumu. Nekada su mi kritike puno značile, a
danas je pravih kritika uistinu tako malo da ih se može tražiti u
tragovima. I ne zanimaju me previše.
Što je za Vas glumačka
samokritičnost?
Za mene je to mogućnost otklona od napravljenog. I želja da
se uvijek bude – bolji.
Što je slava, uspjeh, samodopadnost?
Vrlo sam brzo postala ono što se u našim uvjetima zove
«slavna». Uloga Štefice Cvek u filmu Rajka Grlića «U raljama
života» donijela mi je već na početku profesionalne karijere
veliku popularnost, naslovne stranice, intervjue, prve nagrade,
putovanja. Nakon toga uslijedila je televizijska popularnost zbog
TV emisija Limačijada i Malavizija tako da mogu reći da sam taj
dio «riješila» relativno rano što mi je donijelo sigurnost. Slava
mi je donijela mnogo lijepih trenutaka i susreta. Nemam loših
iskustava. No, za razliku od slave, osjećaj uspješnosti nisam
doživjela ni na televiziji niti na filmu nego u
kazalištu.
Samodopadna nisam kao čovjek ali sam se znala susresti sa
samodopadnim kolegama. Mislim da je samodopadnost iznimno štetna
u našem poslu jer je orijentirana na pojedinca, a kazalište i
gluma uvijek ovise o partneru, dakle, bitan je kolektivan čin,
zajednički rad.
Vjerujete li uvijek u redateljsku
koncepciju?
Moram vjerovati jer inače ne mogu raditi.
Koliko je važan scenski partner?
U kazalištu je presudno važan. Partner te motivira ili ne,
podržava ili ne, bez partnera nema dobrog kazališta. Nekada mi je
vlastiti suprug (Ivica Šimić) bio najdraži partner. Odlično sam
se slagala i s Ivicom Zadrom kao partnerom u mnogim predstavama.
Danas mogu reći da mi je najdraži partner Dražen Čuček s kojim
još uvijek igram nekoliko predstava i svakoj se izvedbi, zbog
našeg specifičnog glumačkog odnosa, iznova veselim.
Je li kazališna umjetnost u krizi?
Kako gdje. Kod nas sa sigurnošću mogu reći da – JEST. Sustav
je potpuno poremećen a to se mora reflektirati i na kvalitetu
kazališne umjetnosti.
Postoje li u kazališnoj umjetnosti klanovi, lobiji,
namještaljke?
Naravno da postoje. O tim pojavama u Hrvatskoj često pišem
svake nedjelje u svom blogu Slamka spasa na Večernjakovoj
blogosferi već tri godine.
Što bi se hitno trebalo mijenjati u institucionalnim
kazalištima i kakva je pozicija neovisne scene?
Nije moguće na ovako malo prostora napisati što bi se sve
trebalo mijenjati u našem kazališnom sustavu. O tome sam napisala
cijeli doktorat («Hrvatska kazališna tranzicija – kulturni,
zakonodavni i organizacijski aspekti») i još nisam uspjela
obuhvatiti sve što je potrebno mijenjati. Naime, naš je sustav
ostao petrificiran i nije se uspio prilagoditi novim okolnostima
i vremenu. Hrvatsko je kazalište jedino područje ljudske
djelatnosti koje nije doživjelo promjenu u tranziciji, a to se
itekako reflektira na sustav pa i na kvalitetu same djelatnosti.
U socijalizmu smo imali samo javni sektor, a privatna, odnosno
neovisna kazališta, bila su incidenti (Teatar u gostima,
Histrion, Mala scena). Promjenom zakonodavnog okvira 1996.
godine, omogućena je privatna inicijativa koja je donijela
mnoštvo malih kazališta i kazališnih družina pa je danas
situacija takva da je od 131 registriranog kazališta u Hrvatskoj
njih 30 javnih a 101 privatno, a omjer javnog financiranja je
99,7% sredstava u korist javnog i 0,3% za privatna kazališta. Taj
nerazmjer je pokazatelj pravog stanja stvari. Prema istraživanju
kolege Marka Torjanca privatna kazališta pritom ostvaruju 50%
cjelokupnog premijernog programa u RH i njihove predstave pogleda
50% sveukupne publike.
Kod nas se riječ «privatno» u kulturi doživljava kao
komercijalno što nije isto. Nikada me nitko na blagajni nije
pitao o papiru registracije mog kazališta. Publiku zanima je li
predstava dobra ili nije. No, sustav zanima samo vrsta
registracije. To je na duže staze neodrživo za privatni sektor i
stvarat će daljnje podjele i ići na štetu kazališne umjetnosti.
Sustav zahtjeva potpunu promjenu paradigme, a za to je prije
svega potrebna politička volja – koje nema. Također nema ni
svijesti kod samih sudionika kazališta u Hrvatskoj da su promjene
nužne. Javni sektor promjene ne želi. I tako smo, eto,
blokirani.
Još nešto o poremećenom kazališnom
sustavu?
Naš sustav nema školovanih lidera u kulturi (upravo o tome,
zajedno sa svojim bivšim mentorom Sanjinom Dragojevićem, pišem
knjigu), zapošljava se po podobnosti ne po sposobnosti, nemamo
sindikat koji štiti struku kao takvu nego isključivo prava
zaposlenih glumaca, nemamo jasnu sliku o tome što bi to bili
poslodavci u kulturi, postojeći Zakon o kazalištu potiče sukob
interesa umjesto da ga regulira, što je iznimno loše, imamo
premalo organizacijskih modela unutar kojih se kazališna
djelatnost može razvijati… Kao što sam rekla, previše je toga
poremećenog da bi stalo u jedan ovakav tekst. Osobno sam po
statusu samostalna umjetnica i ići ću, bez obzira na nagrade,
priznanja, doktorat, docenturu i ekspertizu, u mirovinu s
1.400,00 kuna. Neusporedivo manje od bilo kojeg glumca koji možda
na pozornicu stane tri puta godišnje. Ili manje. Tko želi ići u
takve «slobodnjake»? Nitko normalan.
Osobno se zalažem za promjenu sustava i kroz teorijske
analize, pisanje na svom blogu, znanstvene i stučne radove, a do
nedavno sam se za to zalagala i kroz nastavu na Odsjeku
produkcije na ADU gdje sam honorarno radila. Na žalost, malo nas
je koji želimo i tražimo promjene. Izgleda da većini odgovara ovo
stanje «dobro organiziranog kaosa» koji ne može donijeti ništa
dobroga. Sustav kakav imamo danas potiče umjetnike na stalno
zapošljavanje, ne na izvrsnost. Nema audicija, ne stimulira se
fluktuacija, slobodnjaštvo, ne potiče se napredovanje, edukacija,
usavršavanje, znanje. Ako jednom uđeš u sustav u njemu možeš
ostati i opstati do kraja života, a da pri tom nitko ne propituje
tvoju kvalitetu. Kako u takom sustavu kazalište može biti bolje?
Kod nas je na razini skandala kada neki glumac prijeđe iz jednog
kazališta u drugo, a u razvijenim sustavima je to jedino logično
i moguće, ide se tamo gdje ima posla koji te potiče da daješ sve
od sebe. Imamo trenutačno čak četiri škole (Zagreb, Osijek, Split
i Rijeka) koje godišnje proizvode veliki broj novih umjetnika, a
sustav je za njih zatvoren. Audicije postoje samo u privatnim
kazalištima, a u javnim su samo vrlo rijetka pojava. Kazališta su
nam postala socijalna, a ne umjetnička kategorija. Odnosno,
sustav se bavi socijalnom, a ne kulturnom politikom. Kako iz toga
može izaći išta dobroga?
Vi ste i znanstvenica?
Nikada nisam mislila da ću se baviti znanošću. No, kada je
bolest definitivno zapečatila moju glumačku karijeru (a to se
sretno poklopilo i s mojim gubitkom interesa za glumu) dogodio se
neočekivani obrat. Prvo sam sasvim slučajno završila na edukaciji
o strateškom planiranju koju je vodio dr. Sanjin Dragojević i u
glavi su mi se počeli događati zanimljivi procesi. Iznenada se
probudila silna želja za učenjem. No, kako sam već imala dosta
godina za novi početak, nisam imala sigurnosti u vlastite
sposobnosti. Tu se pak stvorila prijateljica Snježana Banović
(koja je također doktorirala) koja me pozvala na Odsjek
produkcije kao vanjsku suradnicu, a onda me poticala da upišem i
doktorat. I tako sam spletom okolnosti završila u znanosti koja
me uistinu ispunjava. Od te ključne 2006. godine završila sam, uz
doktorat, i mnoge edukacije, stekla više različitih certifikata i
svoj bivši posao (gluma) počela gledati kroz «drugačije naočale».
Ukratko, gluma je u mom životu postavljena na svoje mjesto, a to
znači da ju smatram samo jednim (svakako bitnim) dijelom
kazališta. No, za mene je kazalište mnogo više od glume, mnogo
više od «JA na pozornici».
Kakav je Vaš stav o kazališnim nagradama?
Nagrade su uvijek poticajne. Osobito mladim ljudima. No,
mislim da kod nas svjedočimo vremenu u kojem imamo inflaciju
nagrada i priznanja.
Što Vam je najviše značilo u kazališnoj i filmskoj
karijeri?
Najviše mi je značilo, a znači mi i danas, to što sam
suosnovala kazalište Mala scena. Mislim da sam svojim djelovanjem
kroz Malu scenu najviše dala i kao glumica, a još više kao
producentica i poduzetnica u kulturi. Filmova nisam napravila
mnogo, ali je Štefica obilježila jedno razdoblje mog života i
ostala je upisana u pamćenje mnogih ljudi. Više sam snimala za
televiziju, osobito u osamdesetim godinama prošloga stoljeća kada
su se još snimale drame i to mi je mnogo značilo i voljela sam tu
vrstu posla.
Danas me kazalište više zanima na teorijskoj razini, volim
pisati o kazalištu, raditi znanstvena istraživanja i gledati ga
«s druge strane».
Što Vas u Vašoj svestranosti najviše ispunjava je li to
možda ipak gluma?
Promjena karijera kroz koje sam prošla donijela je promjene i
u moj odnos prema kazalištu i na kraju sam od svega – najmanje
glumica. Da me netko pita što bih sada najviše od svega radila
kada je kazalište u pitanju, odgovor bi bio – samo bih
istraživala i pisala. I producirala osobito zahtjevne projekte.
Gluma mi već dugo nije ni na kraj pameti i teško mogu shvatiti
zbog čega sam tako silno željela biti glumica.
U mom slučaju ne vrijedi poslovica: «Prva ljubav zaborava
nema». Kod mene je zaboravljena kao da je nikada nije ni
bilo.
Koje glumce cijenite, uvažavate, volite?
Ima mnogo glumaca koje volim i cijenim i to u svim
generacijama. Moram priznati da me uvijek iznova oduševe dvije
Ksenije: Marinković i Pajić. Još ih nisam vidjela da su napravile
nešto što nije bilo iznimno. Dražen Čuček, Milan Pleština, Judita
Franković, Hana Hegedušić, Doris Šarić Kukuljica i Jadranka Đokić
neka su imena za koja mogu reći da smatram da su iznimni u našem
okruženju!
Razgovarala: Izv. prof. art. Mira Perić Kraljik