Vježbam. Hrabro i bez dvoumljenja pokušavam se smijati, zalajati, kokodakati, vrištati, pasti, skočiti… Nije lako, ali pokušavam se igrati i zabaviti. Potičem spontano izražavanje. Spontano izražavanje u cirkusu, na modnoj reviji, ulici, u sudnici, na livadi, u šumi… Puštam mašti na volju, slušam intuiciju, rušim šablone. Trudim se biti samouvjerena, pokušavam biti velika glumica i pokazati sebi nešto što malo tko zna i može. Cilj je osloboditi i potrošiti ili obnoviti glumačku energiju. Nižem igru za igrom. Ne osjećam tenziju, razgibala sam se. Eto, dobro sam! I opet mogu misliti!

 

Vježbe povjerenja

Usmjeravam energiju u ruke, noge, usne. Podigla sam ruku, usmjerujem svu pozornost na dlan, održavam pozornost barem  minutu, lagano dišem. Uzimam predmet u ruku. Ne, nije nož. Osjećam peckanje i vibracije. Eto, dobro sam! I opet mogu misliti!
Preskačem stolac. U ovom zadatku odnosno igri razvijam spretnost, brzinu i naravno natjecateljski duh. Ni stolcu ni meni nije loše jer ovu igru igramo uz glazbu. Na rukama su mi zamišljeni lanci. Igra je vrlo teška, ali tješim se - svladat ću je. Jačam muskulaturu, potičem snalaženje u prostoru, ali i u emocijama. Stječem povjerenje u sebe. U vježbama povjerenja dobro bi mi došao partner. Jedan mudri profesor, sada  nažalost pokojni, često je znao govoriti: dobar glumački partner je pola tvoje uloge, rješenje svoje uloge tražite u partneru. Opuštam se kao da nemam ni jednu kost u tijelu. Ova vježba je vrhunac osvještavanja i ne ulazim u zamku psihoanalitičkih raspredanja.

Jedna vrana gakala…

Sadržaj se nastavlja...

Uzimam zamišljenog zeca u ruku, iza stolca je skriveni lovac. Ako ne pojedem zeca, ubit će me, nastaje igra između dviju vatre. Pucaj, lovče, ne mogu pojesti zeca. Nastaje pravi dramski sukob, ili pojesti zeca ili biti loša glumica. Upotrijebit ću vježbu dopunjavanja, ono što nedostaje pokušavam svladati govornim aparatom. Govorim: jedna vrana gakala i po polju skakala; lovče odgrizi vrani nos… Ali nije lovac blesav izbacuje hrpu brzalica: ludu bulu u tu gustu šumu vuku; prokicošio mi si li se sine; krivo ralo Lazarevo krive vode razoralo; stala mala Mara na kraj stara hana sama… Hej, lovče, znaš li neku brzalicu s č i ć. Znam, ali neću, nemam problema sa č i ć, uostalom možda će uskoro uvesti srednje č, pa što da onda vježbam uzalud. Lovče ne koči igru, moraš se dati do kraja! Ja želim raditi, a ti se zafrkavaš… Dobro, popit ćemo kavu i igrati vježbu ispočetka. Eto, dobro sam! I opet mogu misliti! Glumac bez vježbe može biti dobar ali ne može biti još bolji!

Lovac, zec i puška

Glumac živi u konkretnoj okolini, a okolina je objektivna stvarnost koja postoji neovisno o pojedincu. Pojedinac se često osjeća kao zec. Sutra ću vježbati čulno opažanje i doživljavanje. Pokušat ću razumjeti lovca i transformirati se u pušku.