Hana je kazališna, televizijska i filmska glumica. U predstavi Pričaj mi o Gorkom s mnogo mudrosti i strasti glumi mladu Mani Gotovac. Iskoristila sam gostovanje predstave u Osijeku i jako ju željela bolje upoznati.

Njezina toplina i dragost su fascinantne i dogodio se ugodan razgovor o glumačkoj umjetnosti.

Kada je započelo maštanje o glumi?

Glumim otkad znam za sebe i ne znam mogu li se ikada odvojiti od tog dijela mene. Dakle, negdje oko treće godine života, pretpostavljam, vidjela sam da se na TV-u ljudi "bave" glumom i shvatila da ću to i ja jednog dana raditi. Jednostavno sam to znala. I dalje kroz odrastanje nikada nije bilo niti jedne druge "stvari" kojom bih se mogla "baviti".

Studiranje Glume je li ispunilo Vaša očekivanja?

Studij Glume je bio popriličan šok. Zato jer sam imala visoka očekivanja. Danas kad se sjetim toga vremena, čini mi se da traje predugo. Imala sam divne profesore, kolege, itd., ali što je previše, previše je. Tri godine je uvrh glave, a danas je već pet godina studiranja. Jedva sam preživjela četiri godine. Divim se mladim glumcima danas. Pet godina studiranja glume i onda su nigdje. Mladi glumci nose nešto drugo, novo, drugačije od onog što smo mi kao generacija nosili.

Koliko se Vaše razmišljanje o glumi mijenjalo tijekom glumačkog i životnog sazrijevanja?

Sadržaj se nastavlja...

Moje razmišljanje i viđenje glume se mijenja sukladno sa mnom, kao što se i ja nekad mijenjam sukladno s glumom. U svakoj novoj ulozi, svakoj rečenici, pa čak i riječi, skriva se nešto novo što treba otkriti. I nikad ne znam što je to, ali se uvijek nadam da ću nešto naći. S druge strane, u životu je isto tako. Sve na što naiđem, pokušavam iskoristiti u glumi. Nove ljude, stare odnose koji se mijenjaju, novu glazbu, iskustva. Život se neprestano mijenja, dolaze nove stvari i tako je s glumom. Moja gluma i ja se mijenjamo zajedno.

Postoji li u Vašim sjećanjima najgori glumački poraz?

Poraz je vrlo teška i definitivna riječ i ja ne nalazim ništa u svom životu što bi odgovaralo tom opisu. Istina je da sam vodila bitke. Na onoj ljudskoj razini, koja je i dalje neodvojiva od one glumačke. Mama bi mi znala reći: Ti znaš da sada vodiš rat malog Kineza? Istina je i da sam puno energije "prosula" u neke negativne poteze. Onako, iz osvete. Jer su me postupci nekih suradnika povrijedili. Ali svaki se taj "poraz" pokazuje sada kao pogreška iz koje treba naučiti lekciju. I glumci su samo ljudi.

Imate li neki samo svoj ritual prije predstave recimo za suzbijanje treme?

Trema je moja dobra prijateljica. Ne obuzima me više tako jako. Dugo nam je godina trebalo da se sprijateljimo i dalje smo u dobrim odnosima. Ponekad me zaboravi, pa ja nju moram podsjetiti da je uskoro predstava, i da bi bilo korisno da dođe, jer bez nje nije jednaka igra.

Koliko Vam je bitna kazališna kritika? Negativna kritika kako djeluje na Vašu osobnost?

Kritika. Ne volim ju. Ne volim ni pozitivnu ni negativnu kritiku. Udari na ego, pa ga moram smirivati u oba slučaja. Volim kad mi na zadnje probe, prije premijere dođu prijatelji i otvoreno mi kažu što misle, što im se ne sviđa i što bi se moglo popraviti. Ponekad su te nijanse najvažnije.
Najgore mi je kad mi neki kolega, nakon što smo snimili scenu kaže: mogla si ovo ili ono...?! Pa zašto mi nisi rekao prije? Uglavnom, važna su mi mišljenja "mojih ljudi". A druge kritičare srdačno pozdravljam.

Što je za Vas glumačka samokritičnost?

Glumačka samokritičnost? Je li to onaj dio kad ja sama sa sobom, nakon neke predstave ili snimanja, vodim unutarnji razgovor o tome kako je bilo, što je moglo biti bolje, što treba popraviti za sljedeći put. Ako je, onda da. Stalo mi je da budem što bolja. U svemu, ne samo u glumi.

Vjerujete li uvijek u redateljsku koncepciju?

Ovisi o redatelju. Jako. Uvijek sam na strani predstave, a ponekad se sam redatelj ispriječi na tom putu. Nažalost. I, malo kad se ispostavi da redatelj, koji se izgubio, to i prizna. Onda nam ostaje predstava koju moramo igrati, a koja nema nikakvog smisla. Ali, nekad takve "promašene" predstave postignu veliki uspjeh kod publike i onda smo mi na čudu. Na kraju, ipak, publika je ta koja prima predstavu i redateljske koncepte. Ja, kao glumica, mogu imati i suprotno mišljenje, ali ako pristajem na koncept, onda puštam da me se razuvjeri. U svakom slučaju, najviše volim redatelje koji mi omogućuju slobodu na sceni, a za koncept mi je više manje svejedno.

Koliko Vam je bitan scenski partner?

Partner je najvažnija karika. Preko partnera rastemo i padamo. Partner nas diže i spušta, voli i ne voli, dobar nam je i nije, volimo ga ili ne volimo. Na partnera se možeš ili ne možeš osloniti. Partneru možeš ili ne možeš sve reći. Nisi ga izabrao. Dodijeljen ti je. Nije ni čudo da se glumci, koji se već duže i bolje znaju, sami spašavaju od nekih partnera s kojima ne žele više raditi. Partner može biti uzrok propasti ili slavlja. Osobno volim predstave u kojima su kolege dobri partneri. Njihova se energija spaja i raste. I tada mi je isto više manje svejedno za koncept. Mislim da nema veće ljepote od predstave, u kojoj na sceni ima mnogo ljudi i svi dišu kao jedan, misle kao jedan, igraju uigrano. Predivno.

Je li kazališna umjetnost u krizi?

Ne znam tko je izmislio tu krizu. Kriza se danas posvuda upotrebljava kao negativan predznak, a u svrhu opravdanja loše osmišljenih kazališnih pothvata. I to, naravno, nekih ljudi koji su na mjestima na kojima ne bi ni trebali biti. Danas se puno o tome priča i mislim da nas uskoro čeka neka nova kriza. Ako ćemo tako gledati na to. Vremena su takva kakva jesu i promjene su nam potrebne. Bilo kakve promjene. Brzo. Ali, što se kazališne umjetnosti tiče, ona je uvijek tu. Postoji. Nije umrla. Živa je.

Što Vam je najviše značilo u kazališnoj karijeri?

S obzirom da sam veliki optimist, rekla bih, još se nije dogodilo to što mi je najviše značilo. Dogodit ce se u budućnosti. I promijenit će mi život na bolje. I ne samo moj, već i živote svih mojih suradnika, prijatelja i moje obitelji. Tako volim razmišljati o tome.

Razgovarala: Izv. prof. art. Mira Perić Kraljik, glumica