Poštovani čitatelji,došao je trenutak da vam predstavim ovu kolumnu
na našem novom slavonskom portalu. Kao što i sam naziv kolumne
govori pisati ću o svemu i svačemu, a sve fino, začinjeno i ljuto
na slavonski način. Ne bih previše dužio sa nekim uvodom, jer to i
nije previše bitno.
Čobanac skuhao: Čoban
Poštovani čitatelji, došao je trenutak da vam predstavim ovu kolumnu na našem novom slavonskom portalu. Kao što i sam naziv kolumne govori pisati ću o svemu i svačemu, a sve fino, začinjeno i ljuto na slavonski način. Ne bih previše dužio sa nekim uvodom, jer to i nije previše bitno. Bitno je da čitam brdo vaših komentara; kako pozitivnih tako i negativnih – bitno je pisati.
Dugo sam razmišljao koja će mi biti prva tema jer ih u glavi imam
dosta, no odlučio sam se za naslov: ‘Diploma naša
svagdašnja’.
U glavi mi se duže vrti misao: koja je stvarna prednost
diplome?
Gledajući ljude oko sebe, vidim da samo dvije vrste ljudi nemaju
problema naći posao. To su oni koji imaju rodbinsku vezu ili
pripadaju nekoj stranci, te oni koji uistinu imaju potrebito
znanje i iskustvo.
I u prvom i u drugom slučaju diploma mi nije potrebna, jer uz
vezu (bez problema) većinu poslova mogu raditi sa SSS, a u svakoj
normalnoj tvrtci će zapošljavati kompetentne osobe koje žele
raditi, jer su svi svjesni da diploma danas ne znači previše.
Koja će normalna firma zaposliti “fikusa”? Takve firme uglavnom
imaju problema naći adekvatnu osobu za određeno radno
mjesto.
Tako u Hrvatskoj imamo jedan apsurd, a to je brdo nezaposlenih
inženjera, te akutni manjak kvalificiranih i sposobnih ljudi.
Možda je to u jednu ruku tako, jer ljudi misle da im je samo
fakultet dovoljan, te im je životna želja zaposliti se na
šaleteru neke banke ili u bilo kojoj drugoj državnoj firmi.
Recimo da se i uspije naći posao, početna plaća sa VSS je
uglavnom oko 4000 – 5000 kn, što baš i nije nešto, ako usporedimo
tu plaću s plaćom (npr.) jednog djelatnika HAC-a koji naplaćuje
cestarinu, HŽ-ovim djelatnikom koji udara čekićem u točkove
vagona, te vozačem kamiona gradske čistoće, pa čak i s ljudima
koji metlom čiste ulice. Mučiš se osam godina (prosječno, u RH)
da završiš fakultet i onda zapravo nemaš ništa veću plaću, a da
ne spominjem manjak radnog staža.
Veliki problem nas “diplomiranih” jest taj što smo mentalno
ograničeni odabirom poslova. Recimo, kao dipl.ing. elektrotehnike
rijetko će se itko javljati na neke poslove koji nisu vezani uz
struku, iako bi mu posao izvan struke možda bio bolji. Malo ljudi
nakon faksa, u nedostatku posla, odu raditi kao “sezonci” na
more, iako bi tamo vjerojatno više zarađivali nego doma u
Slavoniji, u struci. Druga je opcija otići u Zagreb, gdje brzo
shvatimo da nam veća plaća u odnosu na Slavoniju ne pomaže puno,
jer si malo tko može priuštiti samostalan život u stanu bez
cimera, te je prisiljen i dalje živjeti studentskim
životom.
Dok sam studirao bio sam svjestan većine ovih stvari, ali sam
mislio kako s diplomom mogu puno dalje dogurati, ako se budem
trudio (što je istina), ali je također istina da mi ta ista
diploma ne treba, ukoliko poželim zarađivati više.
Ekipa koja je ambiciozna često upadne u klopku zvanu – karijera.
Mladi su sposobni i ambiciozni, te daju cijelog sebe za karijeru
i kompaniju, da bi ih ta ista kompanija iscijedila i na kraju
“ispljunula” za nešto veću plaću koju netko zaradi okrećući
hamburgere na roštilju.
A čemu sve to? Da bismo bili puni sebe pred drugima? Da nam se
mama hvali kako joj je dijete uspješno? Zašto sve više ljudi
studira? Zar zaista u Hrvatskoj postoji tolika želja za znanjem
ili samo mislimo da ćemo se s diplomom negdje lakše i bolje
uhljebiti? Ako je ovo drugo, onda si uštedite sve te godine truda
i usmjerite ih u “rad” u nekoj stranci. Barem će fakulteti biti
nešto plemenitiji nego što sada jesu.
U konačnici, kad podvučem crtu, ne vidim neku veliku prednost u
“posjedovanju” diplome, osim što mi je majka ponosna na nju i što
joj krasi jedan zid. Osoba koja je uporna i sposobna uspjet će u
životu i zarađivati – imala ona tu prokletu diplomu ili ne.
