Već je davno splasnulo razočaranje zbog neodlaska na SP u Africi. Danima i mjesecima se raspravljalo o prvoj kvalifikacijskoj utakmici u Rigi. Kako su mjeseci prolazili, počeli su se odbrojavati dani do polaska u Latviju na prvu kvalifikacijsku utakmicu za EP. Uzbuđenje je bilo tim veće jer smo znali što nas otprilie čeka, s obzirom na to da je Riga par stotina kilometara udaljena od Tallina u Estoniji. U Tallinu je bilo odlično. Iako je kiša padala većinom konstantno, to nas nije spriječilo da se zabavljamo po gradu i na stadionu. Tako smo pred stadionom odigrali revijalnu utakmicu sa domaćim dečkima. Kod rezultat 3:1 za nas, ostatak ekipe zapalio je baklju i izazvao prekid utakmice, jednim djelom i zbog toga što više nismo mogli trčati.
Došao je i 4. rujna, dan polaska. Ekipa iz Osijeka nije mogla izdržati, pa smo krenuli u 3 ujutro kako bismo u Zagrebu bili što ranije. Djuka je vozio i bili su rijetki trenutci kada je kazaljka na kilometar – došla do 100km/h i to na otvorenoj cesti. Tom “warp” brzinom nam je trebalo oko 5h podravskom magistralom. No da ironija bude još veća, naš Djuka je uspio dobiti kaznu za prebrzu vožnju u Virovitici. Vozio je bjesnih 70km/h, na mjestu gdje je bilo dozvoljeno 50km/h.
Dogovor je bio da idemo kod Davora, gdje su nas čekali Splićani. Zatekli smo ih na spavanju, no nakon pola sata svi su bili na nogama. Za dobro jutro smo ih ponudili netom ispečenom slavonskom šljivovicom, čisto da ih malo prodrmamo. Pjesma je krenula, pivo je poteklo i veselje je počelo. Par sati poslije preselili smo se u udrugu, odakle smo trebali krenuti kombijima za Latviju. Čekali smo još jedan auto i to je proširilo nervozu u ekipi jer smo svi htjeli što prije krenuti. Oko 11h došao je i taj auto, opalili smo jednu slikicu i bili spremni za polazak.
Muše je odlučio da će voziti sve do Rige jer ga vožnja, kako on kaže, opušta. To se već nakon 5 minuta vožnje pokazalo lošom idejom jer smo za dlaku promašili auto i već na sljedećem raskrižju ostali u sred njega, dok su vozači kojima je zeleno u čudu gledali “koji nam je”. Nakon Zagreba sam ja preuzeo “kormilo” i lagano klizio austrijskim autobanom dok je ekipa lagano pila uz zvuke tamburice. Slovenija je toliko mala da nemam što istaknuti dok smo se vozili kroz nju. Do Bratislave se ekipa toliko već oduzela da mi je bilo naporno voziti dok se oni krevelje i urlaju. Negdje, na nekoj od benzinskih, Babilon je uočio rasprodaju Merci bombonjera i opskrbio nas je sa barem 20-ak istih. Naravno da smo u kombiju izveli koreografiju sa bombonjerama uz pjesmu “Mersi la la la”, a tada je nastala, po meni, najjača fotka gostovanja (vidi dolje).
U Poljskoj sam dobio zamjenu i sad je bio red da se i ja malo zabavim. Dojadilo nam je stalno šaltati glazbu preko USB-a, pa sam spojio mobitel sa radio uređajem u kombiju i puštao glazbu preko njega. Mali nema što ne može, pravo džepno računalo. Našli smo par litara Jägera, vrlo povoljno, a i pivo je dosta jeftino na benzama pa nam nije falilo cuge. Uz zvuk Magazina plovili smo Poljskom. Bilo je tu vječnih hitova, od “Put putujem” do “Balkanskom ulicom” i svih njihovih već dobro znanih. U Varšavi smo odlučili stati na istom mjestu i pojesti kebap gdje smo i prošli put, kad smo išli za Tallin. Na naše razočarenje gazdarica više nije bila ista, te nova nije htjela primiti eure, na što joj je Jurka objašnjavao da smo mogli prošli put i to riječima: “Last time we pay euros”, te pokazivao na ručni sat. Poslije Varšave sam se oduzeo do kraja i zaspao. Probudio sam se u Litvi i zakljucio kako ova Poljska i nije tako velika.
Ušli smo u Latviju, kiša je počela padati i činilo se kako neće skoro stati što nam se nije sviđalo nimalo. Zadnjih par gostovanja je prošlo uz obilnu kišu, a to uvijek kvari šunjanje po gradu. GPS nas je dovukao do adrese hostela koji smo našli na netu. Tamo je već bilo “naših” i drugih poznatih lica. Pošto u tom hostelu nije bilo mjesta morali smo ići u neki u neki drugi koji je udaljen 2-3 minute hoda. Ne moram ni napominjati da je Ante već bio vidno živčan. Dok smo čekali da svi plate i odrade papirologiju, zasladili smo se pivom kojim nas je častio hostel. Neki su već visili na Facebooku i updatirali statuse.
Krenuli smo prema tom hostelu, no na autu nas je dočekala kazna za parkiranje na što smo se samo nasmijali. Smjestili smo se po sobama i krenuli konačno u grad. Prvo smo tražili što ćemo pojesti. Naravno kako to biva kada je više od troje ljudi svatko je imao svoje ideje gdje ići, no nekako smo se uspjeli svi smjestiti u jednom restoranu gdje smo naručili kebape. Bičina je zabunom dobio ljuti kebap koji je zapravo naručio Babilon. Oči su mu gorile, ali je jeo kebap jer je šteta da se baci. Dogovorili smo se da ćemo skupiti lovu i otići kupiti cugu pa da pijemo u sobi, pošto je u Rigi zabranjeno piti na ulicama. Kazne nisu male, a čak je moguće završiti i u zatvoru na 24 sata. Čuli smo da je netko od naših već platio kaznu, ali bez zatvora.
Kupili smo cugu i vratili se u hostel piti. Nije nam dugo trebalo da nas ponese alkohol i počelo se pjevati. Usvojili smo Jukinu pjesmu “zemlja snova zemlja sokolova”. Poslije je došla i ekipa iz drugog auta, te smo odlučili napisati neku poruku za Antu Gotovinu. Uzeli smo jednu plahtu, a Babilon je ispisao poruku: “Ante Gotovina Heroj, UV Luđaci.”
Došlo je vrijeme da se krene prema stadionu. Na ulicama se mogla čuti pjesma naših i sporadično skandiranje. Ljudi su nas gledali oduševljeno, a ne sa gnušanjem i čuđenjem kao što bi to bilo u Hrvatskoj. Došli smo konačno i do stadiona. Još nije bilo ljudi oko stadiona, uglavnom naši. Babilon je otišao na stadion postaviti transparent što na kraju i nije baš odrađeno uspješno.Ostatk je otišao u obližnju pivnicu gdje smo naletili na par domaćih navijača koij su zapravo vise navijači košarke jer nogomet baš i nije popularan u Latviji, ali prate sve sportove reprezentacije. S njima smo popili par cuga i na kraju za rastanak zapalili dimnu ispred pivnice.
Uputili smo se prema stadionu i na ulasku sam pogledao našu tribinu i ostao iznenađen koliko nas ima. Pomislio sam da nas ima sigurno 400-tinjak. Počela je pjesma i navijanje. Na tribini je atmosfera bila odlična. Nije bilo napetosti između navijačkih ekipa što je gotovo pravilo kada bude više od 50-ak ljudi. Doduše već se svi i znamo i pozdravljamo na ulici. Još da se koji put i odvalimo od cuge skupa – gdje bi nam bio kraj. Pjevalo se se svih 90 minuta bez prestanka, stvarno dugo nije bilo tako dobar štimung i navijanje. Ultrasi su već tradicionalno zapalili baklju. Baklja je izazvala ludilo na tribini i svi su počeli skakati na “bježite ljudi”. Svi smo bili pijani i ne sjećam se u kojim su minutama padali golovi, uglavnom svako malo smo se veselili. Kasnije u toku utakmice je zapaljena još jedna baklja koja je ovaj put zapalila stolicu, na nečiju nesreću jedan redar je vatru prvo pokušao ugasiti nečijim šupškavcem. Valjda i sam svjestan gluposti, ali revoltiran onim što se događa.
{youtube}X26vHhjl31w{/youtube}
U medjuvremenu smo mi istaknuli našu poruku na što se počelo pjevati Gotovini. Na koncu je završila i utakmica. Ne razumijem zašto je toliko teško igračima doći pozdraviti navijače. Sve je bilo za 5, osim one baklje koju je neki glupan digao sa poda i bacio u teren. Došao je Šimunić i još netko. Uvijek samo 2-3 igrača dođu pozdraviti navijače, a ostali ko pokisle kučke se pokupe i odu. Zar je toliko teško doći odati počast navijačima koji su prešli preko 2000km u jednom smjeru da bi odali počast igračima i repki pjesmom na tribini?
Poslije utakmice smo odmah krenuli van, nije se gubilo ni trenutka. Rečeno nam je za neki najbolji disco, E… nešto, u koji smo odlučili otići. Disco je stvarno bio fenomenalan: 3-4 floora, na svakom podiju druga vrsta glazbe. Svi su bili veseli i raspoloženi, a mi smo se samo priključili priči. Pivo nije bilo jeftino, nekih 25 kn, odnosno 2.5 lata. U eurima je bilo još skuplje, 3 piva 20€. Tko nije promjenio u domaću valutu taj se propisno izuo. U discu nije bilo previše naših. Redari su par dečkića doslovno izvukli van dok su nas uljudno molili da ne ulazimo u šank i da ne razbijamo. Ipak na oko nismo izgledali bas nevino, iako nismo pravili gluposti, već u veselju ispadne nekad čaša i razbije se.
Uglavnom, na kraju smo ostali Babilon, Ante i ja i u 9 ujutro polako po kiši krenuli put hostela. Nismo spavali ni 3 sata, a morali smo se ustati jer nas je čistačica probudila jer mora spremati. Spakovali smo se i krenuli put grada u malo razgledavanje, pošto je prestala padati kiša. Pojelo se, kupio se koji suvenir i sjelo na kavicu u gradu. U gradu je još bilo navijača koji su uživali kao i mi. Htjeli smo ostati barem još jedan dan, ali neki od nas nisu mogli pa smo ipak svi morali krenuti. Babilon je u onom silnom oduzimanju ostavio spitku u discu te smo ju otišli do disca potražiti. Naravno da je disco bio zatvoren i da se otvara tek u 22h. No uspjeli smo dozvati nekog čuvara koji je našao jaknu i vratio je Babiju. Sreći nije bilo kraja.
Pomalo tužni, krenuli smo lagano nazad. Nije nam ništa drugo preostalo nego ponovno zapjevati. Putem su se uglavnom prepricavale situacije sa puta na koje smo otkidali. U Poljskoj smo stali na jednoj benzi koju je čuvao lik sa puškom. Bilo nam je sve jasno. U Slovačkoj nas je zaustavila policija. Nismo imali vignetu za autoput. Mi smo tvrdili da su nam rekli da ne treba dok su oni govorili da nam nije trebao tamo gdje smo ušli, ali da ovdje treba. Pošto je Djuka spavao u prostoru za prtljagu, Jurka da ne bude sumnjiv, mu otpjeva: “Zeleni se jorgovan, zeleni se trava, lezi Djuka lezi Djuka vidi ti se glava”. Drotovi su bili skroz OK. Sviđa im se Hrvatska i naše more, pitali su nas sa smješkom jesmo li huligani, kao da je to valjda kod njih normalno.
U Austriji smo malo neplanski skrenuli sa autobana i lutali brdima Austrije i naletili na neki događaj u nekom selu. Točilo se pivo, pekle se kobasice, a jodleri su jodlali. Naravno da smo htjeli ostati malo, no pošto je Bičina žurio ženi u zagrljaj propustili smo i tu zabavu. I tako smo mi stigli i u Zagreb, umorni ali zadovoljni jer je Hrvatska pobijedila, jer smo se zabavili i što je ukratko ovo bilo jedno od boljih, ako ne i najbolje gostovanje. Dio ekipe se vratio u Osijek i Split zbog posla, a nas je par ostalo lutati po Zagrebu i dočekati utakmicu protiv Grčke.
Pričalo se o nadolazećim gostovanjima i palo nam je napamet da odemo kombijem i do Gruzije. Preko 3000 kn u jednom smjeru. Hrvatska-> Srbija-> Bugarska-> Turska-> Gruzija-> Rusija-> Ukrajina-> Moldavija-> Rumunjska-> Madjarska-> Hrvatska.
Koja će to pustolovina biti za PSIHO CREW 🙂
By:
Čoban
