03,05 ustajem, uspio sam zaspati cijelih 15 minuta, pregledavam stvari provjeravam opremu i odlazim probuditi Karla i Zdravka koji su bili kod mene na noćenju, punimo bidone oblačimo se i krećemo do “Franje” (cestovni most ) odakle kreće karavana za Knin, kod Franje nas dočekuje ostatak ekipe + Brna koji nas odlucuje pratiti do Broda i odbor za ispraćaj u kojem su bili DJEMO, HANZER i jedan gospodin koji je cuo za nas put pa nas je došao ispratiti, nažalost ne znam mu ime.
10 biciklista kreće u noć ispraćeni začuđenim pogledima tinejdžera koji se vraćaju iz života. Pa da nabrojim i tu puknutu ekipu Karlo, Neven, Breza, Antonio- Virovitica, Kiki-Rijeka, Alan-Zagreb, Renato-Križevci, Zdravko-Pitomača, Goran, Igor- Osijek, polazak je bio na vrijeme i prva nam je stanica Slavonski Brod, vožnja do Broda bila je mirna i ugodna, pauzu pravimo u Gornjim Andrijevcima, a tu nas dočekuje Nevenova sestra s obitelji i priređuje pravi slavonski doček. Nekoliko vrsta jela + desert i tu u ugodnoj atmosferi trošimo vrijeme akumulirano bržom vožnjom po slavonskoj ravni, koliko god se mi nismo dali od stola vrijeme je da se krene, natrpavamo mazdu hranom i vodom i krećemo u pravcu Nove Gradiške.
Opraštamo se s kolegom Brnom koji odlazi kući a mi nastavljamo prema svom cilju – Kninu. Idilična vožnja po slavonskoj ravnici i da nema +30 i nekoliko bilo bi prekrasno za voziti. Uz kratka zaustavljanja radi nadopune zaliha vode vozimo polako prema Novskoj, mobitel zvoni cijelo vrijeme, a pozive i poruke odrađujemo u vožnji pa čak i javljanja u radio emisije, na put sam ponio dva mobitela, a do večeri sam potrošio bateriju na oba pa stavio karticu u mob od Gorana. Pošto nisam bio vičan rukovanju s njegovim telefonom Mazur je primao pozive i poruke i onda me ili vijao po koloni ili čekao i zato se ispričavam ako nekome nismo odgovorili na poziv ili SMS no uglavnom sam gledao da se svima javim.
Pred Novskom nazivam gsp.Fabijanica koji nas zajedno s bratom dočekuje u centru Novske. Inače, gsp. Fabijanic me nazvao dan prije puta i rekao da nas čeka u Novskoj i da ce nam pripremiti šta god treba. A šta nam treba nego malo hladovine i dosta ledene vode, braca nas odvode do prijatelja na vikendicu gdje nas čeka gore navedeno + nekoliko hladnih lubenica, u ugodnom društvu odmaramo pola sata i krečemo dalje prema Kutini. U Kutini sam zapazio momka kako slika kolonu, ali ga nisam povezivao s nama tek kasnije kad sam vidio te slike na dropu shvatio sam da je to kolega s foruma Hellboy.
Bitno za napomenuti u ovom dijelu puta je da problema nije bilo osim paklene vručine tako da je potrošnja tekućine bila maximalna, a to je rješavao naš vozač u pratećem autu Tomo koji bi otišao ispred nas, natočio vode i onda nas dočekao te bi vodu nabrzinu presipavali u bidone. Naravno, krema za sunčanje je bila tražena roba i u takvom ritmu pedaliramo prema Sisku. Napominjem da smo se cijelo vrijeme držali plana puta i skoro u minutu točno dolazili na iscrtana mjesta i gradove, a jedino smo u Sisak zakasnili zbog dvije probijene gume. U Sisak ulazimo kroz industrijsku zonu, gdje smo na otprilike malo manje od polovice puta (250km), a tu nas dočekuje kombi s kolegom Zlatkom (keramičar-nadimak na forumu) koji je iz Zagreba potegao do Siska da dočeka ekipu.
Keramičar nas dočekuje hladnim napicima i energetskim ploćicama, pravimo pauzu i klopamo nasred pješačke staze dok nas ljudi nas u čudu gledaju, a bilo je i opravdanog negodovanja. Poslje okrjepe zahvaljujemo se Keramičaru (pozdravljamo juniora koji nije mogao doći) i vozimo dalje. Sljedeća stanica Petrinja pa Glina(280km). Samo da ne zaboravim napomenuti da nam se kod Banove Jaruge (Kutina) pridružio još jedan biciklista te nas je sad 11, sumrak i manju temperaturu koristimo da malo podignemo tempo i u malo jačem ritmu vozimo prema Vojniću gdje smo odlučili napraviti veću pauzu za klopu, naravno više nismo u Slavoniji pa i cesta uglavnom ide gor, dol i tako u ritmu gore, dole stižemo u Vojnić gdje se parkiramo u centru u nekom parkiću i taman kad smo povadili stvari i klopu dolazi čovjek i interesira se tko smo odakle i dokle idemo. Nakon što smo čovjeku sve ispričali upoznajemo se i odlazimo s Ivanom, tako se čovjek zove, u kafić KUM gdje nas je Ivan pozvao na cugu, gdje u priči saznajemo da je to njegov kafić i da nas je spazio s terase i zvao i načelnika i još neke ljude iz sela da bi saznao šta u Vojniću radi grupa od 11 biciklista + vozilo. Kada je shvatio da nitko nema pojma o ćeme se radi došao je sam ispitati situaciju i tako smo dobili još jednog poznanika na ovom putu.
Malo smo se odmorili i popričali na terasi kafića i onda se oprostili s Ivanom i osobljem i krenuli dalje. Ivan nam je darovao i dvije butelje vina da nam se nađe za proslavu dolaska u Knin.
Sljedeće odredište Slunj (360km) gdje je planirano malo veća pauza tako da Plitvice ne vozimo po mrklom mraku. U Slunju se smještamo u park i nakon kratkog objašnjavanja s policijom svatko bira svoju klupu. Neki jedu, neki drijemaju i kako vrijeme prolazi jedan po jedan odlazimo do auta i oblačimo svu robu na sebe, ali ne vrijedi neki su se umotavali u ručnike neki skakali, neki trčali ali nije pomagalo. Ja sam se toliko tresao da nisam mogao razumljivo pričati, bilo je dosta hladno, a mi umorni i s mokrim majicama i tajicama pa tu nije bilo pomoći. Nakon nekih sat vremena mučenja odlučujemo skratit odmor i lagano krenuti dalje prema Plitvicama, a pred Plitvicama pravimo manju pauzu i pripremamo se za uspon na Plitvička jezera.
Što se tiće kilometraže tu smo navrtili oko 400km i večina ekipe je već davno probila osobne rekorde. Noge su teške, sunce prži, a stražnjica je priča za sebe, nekolicini momaka je stražnjica toliko nažuljana da su počeli i krvariti (bilo je i trpanja ručnika u gaće). No, hrabro nastavljamo prema Udbini gdje je još jedan gadan uspon uz poslovično mrmljanje ŠTA JE MENI OVO TREBALO?! Savladali smo i taj uspon, više ne pravimo veće pauze iz dva razloga, sve je teže vratit se na sic poslje pauze i dogovorili smo dolazak u Knin u 14h i sad nema mrdanja, svi pomalo kukamo osim Karla koji samo šuti i vozi, a najmlađi je među nama, samo 16g.
Bodrili smo jedni druge, šalili se i stvarno je atmosfera cijelo vrijeme bila fantastična i mislim da nije bilo šanse da netko odustane. Svi smo bili spremni voziti dok ne bi pali s bicikla, a ima i jedna anegdota s puta koja to potvrđuje.
Negdje oko Gračaca 450-470 kilometar stajemo i punimo vodu, a Karlo sjeda u auto. Kako je sjeo tako je zaspao i sad mi brzo stavimo njegov bicikli na nosać i krećemo dalje, ali kako je auto krenio tako se Karlo ustaje viće na Tomu da stane vadi svoj bicikli i vozi za nama još se i naljutio što ga nismo probudili. Takva volja i odlučnost je više podigla ekipu od ne znam kakvog gela i djelovala je kao injekcija energije za svakog od nas i u takvom štimungu ulazimo na zatvorenu dionicu ceste prema Kninu, gromoglasno pozdravljamo 500 kilometar i onda se pojavljuje brdo pred nama. Polako vrtim i osjećam kako sunce prži kožu, a zrak je toliko vruć da vam kod svakog udisaja osuši komplet usta. Osjeti se toplina i u prsima, vozimo u nekoliko grupa pošto sam taman na usponu imao 2-3 poziva ostajem sam nekolicina vozača je ispred mene i nekoliko ih je iza mene. Kako sam kasnije saznao riješavali su puknuti lanac (Alan serviser ekipe je to začas sredio). Uspon je bio dosta dugačak i meni je trajao cijelu vječnost. Što je najgore svladate uzbrdicu i dođete na ravni dio , kao neki plato i mislite sad je gotovo idemo dolje, ali ne! Iza je samo još jedna uzbrdica i tako nekoliko puta. Ovo mi je bez premca bio najteži i najgori dio puta, što je najgore cijelo vrijeme sam mislio da me pred Kninom čeka još jedan takav uspon, nekako sam se dokopao vrha i reko sad ima da se kotrljam do dolje, ali neeeeeeeeee vjetar u prsa je bio dosta jak tako da sam i dolje morao vrtjeti pedale.
Nakon što smo podjelili bicikle odlazimo na ručak, a na ručku dogovaramo i odlazak na kninsku tvrđavu. Posebno se moram zahvaliti izaslanstvu grada Knina na čelu s dogradonačelnikom Vrdoljakom, gsp.Damjanovićem i gsp. Tadić-Šutra koji su se svojski trudili da nama bude što udobnije u Kninu. Nakon ručka krećemo na tvrđavu gdje nas dočekuje vodič i provodi i opisuje cijelu utvrdu. Kad smo stigli do zastave Neven, Goran i ja se odvajamo i vežemo naš mali barjak na jarbol na kojem vijori (čini mi se) najveća Hrvatska zastava. Obavezno slikanje i povratak do grupe koja je završila razgledanje i sad u hladu ispijaju cugu, a poslje razgledavanja pakujemo bicikle i u tom trenutku stiže i gsp. Željko iz Virovitice koji je dovezao polovicu ekipe u Osijek i trebao biti drugi prateći auto, ali se hitno morao vratiti iz Osijeka zbog hitnih obiteljskih obaveza. Kad je sve riješio ponovo je sjeo u auto i došao u Knin (SVAKA ČAST). Utrpavamo se u tri auta (stigla je i Nevenova supruga) i krečemo prema Nevenovom rodnom mjestu Buković (okolica Benkovca) gdje je kolega Neven organizirao janjca na ražnju, do tamo imamo 60-65 kim i zato smo bili u čudu kad je Neven rekao da on ide biciklom do rodne kuće. Naše nagovaranje da odustane nije prošlo tako da smo se pozdravili s njim i sjeli u aute nakon sat i nešto vožnje stižemo do Bukovića gdje ekipa odmah zauzima pozicije za odmor i čekamo dvije stvari da se Neven vrati i da janjac bude gotov. I jedno i drugo je sretno završilo i tako punih stomaka i glave pune slika i utisaka s puta liježemo po sobama, terasi kako je već tko uhvatio mjesta, ustajanje u 06h i pozdravljanje ekipe, Goran i ja ne odbijamo Nevenov poziv i ostajemo još koji dan kod njega.
To je otprilike ono što ja imam za napisati o ovoj avanturi, za kraj ću reći da se radujem sljedećoj vožnji s ovom ekipom i da mi je bila velika čast voziti se i družiti s ovim fenomenalnim ljudima.
Tekst: Igor Toman
