Osječanin Josip Kovačević (Vjevo) vjerni je navijač hrvatske nogometne reprezentacije i vlasnik impresivne kolekcije nogometnih dresova.
Hajdukov dres iz Lige prvaka, sad već davne 1995., darovao mu je otac za rođendan. Bio je to prvi u utakmici nošeni, tzv. matchworn dres, Osječanina Josipa Kovačevića Vjeve (36). Danas je, nakon što ih je 2001. počeo aktivnije skupljati, vlasnik zavidne kolekcije od 200-tinjak dresova svjetskih reprezentacija i europskih klubova. Dio njih dobio je od prijatelja, dio kupio, a dio razmijenio.
– Svaki dres ima neku svoju priču, no nijedne mi lipe nije žao. Nogomet mi je jedina prava ljubav u životu. Sve su ostalo veća ili manja razočaranja – kaže Vjevo, jedan od najvjernijih navijača hrvatske reprezentacije iza kojega je čak 70 odgledanih utakmica diljem svijeta. Tako je, primjerice, do dresa Dade Prše došao kad je putovao na utakmicu repke u Austriju.
– Vidio sam da ga nosi, pitao čovjeka bi li prodao, on pristao i za nešto novca dobio sam dres koji sam silno želio. U Japanu sam doslovce skinuo s Japanca dres talijanske lige. Ostao je gol do pasa pa sam mu dao svoju majicu. Nije se ljutio, slavio je i pjevao s nama – opisuje Vjevo kojemu su u skupljanju najviše pomogla četvorica nogometnih prijatelja; Jurica Vranješ, fizioterapeut dr. Miki Nikolić, suigrač iz NK Olimpije Marin Skender te suigrač i trener Tihomir Rudež. Vranješ mu je, otkriva, sa 100. utakmice reprezentacije darovao dres Walesa, a Rudež mu u jednom navratu darovao čak 12 komada!
– Ponekad 10 dresova skupim tijekom cijele godine. To nisu komadi do kojih se lako dolazi iako je danas puno lakše što je bilo prije. Naime, danas igrači imaju po dva dresa za utakmicu, a nekoć su, prije 20 ili 30 godina, imali dvije garniture za cijelu sezonu – opisuje Josip koji ima zlatno pravilo – dresove koje su mu darovali prijatelji nikada neće prodati ili zamijeniti. Kao ni, za njega najvrednije, dresove hrvatske reprezentacije.
– Sa svih prvenstava na kojima je Hrvatska igrala, od slavne generacije vatrenih, imam dresove Asanovića, Bokšića, Bobana, Prosinečkog i Šukera, ali i dresove klubova u kojima su igrali. Primjerice, Bokšićev dres iz Lazija, a Bobanov iz Milana. Nažalost, nemam nijedan dres hrvatske reprezentacije iz Francuske 1998 pa molim onoga tko ima da mi se javi – razočarano kaže osječki kolekcionar, no odmah ponosno nabraja da u svome vlasništvu ima dresove Roberta Baggia, Rivalda, Teddyja Sheringhama i Roberta Piresa. Točnije, Piresov dres dobio je iz utakmice Dinama i Marseillea. Uz Baggia i Bobana, ima dresove i drugih poznatih “desetki” poput Romina Tottija, Nike Kovača… Bivši kapetan nacionalne vrste Boris Živković, naglašava, darovao mu je engleski dres.
– Cilj mi je imati dresove lige petice, ali i Portugala koji iznimno cijenim. No najteže je doći do “uniformi” španjolskih i francuskih klubova – navodi Vjevo koji je vrijednu kolekciju “izložio” na Facebooku, a zbog koje mu, češće nego inače, zvoni telefon. Neki od njih lako mogu dosegnuti cijenu od 1000 eura. Cijena, pak, ovisi o starosti, utakmici gdje je nošena, tko ju je nosio pa mu je stoga i teško procijeniti kolika je vrijednost kolekcije. Drži da nije manja od 30.000 eura.
– Hajdukov je dres iz Lige prvaka 1995. kada su igrali s Anderlechtom, Benficom i Ajaxom, a koji mi je otac darovao, neprocjenjiv – zaključuje svestrani Vjevo kojega i danas pamte kao ponajboljeg juniora NK Osijeka. Danas žali što nikad nije odigrao utakmicu u prvoj ligi za svoj klub i svoj grad. Uvijek isti – Osijek.
Vjevo u Hrvatskoj glasi i za jednog od najvatrenijeg navijača, počeo je trenersku školu sa završenom C licencom te bi u budućnosti volio raditi s djecom i na čelu je udruge “Mozak”. Točnije, udruge “Osječani – mozak Hrvatske” koja okuplja 20-oricu najvjernijih osječkih navijača reprezentacije. Naravno, desetak članova “Mozga” već ima isplaniran let do Turske gdje će, nadaju se, domaća vrsta osvetiti poraz u četvrtfinalu na Euru 2008.
– Dobit ćemo ih. Hrvatska će igrati na Euru u Ukrajini – uvjeren je Vjevo iza kojega je više od 150.000 prijeđenih kilometara i najmanje 30.000 potrošenih eura. Zbog nogometa odnosno hrvatske reprezentacije, koju aktivno prati od 1995., obišao je gotovo cijeli svijet, najdalji mu je put bio do Japana, a posljednja mu je ruta bila Grčka.
– Boravak u nekoj zemlji pokvari mi poraz pa sam tek nakon povratka iz Grčke shvatio da sam bio u prvom parlamentu na svijetu, na Akropoli u Ateni – zaključuje svjetski putnik koji se nada da će se Hrvatska plasirati i za toliko mu željeni Brazil pa će uspjeti obići i Južnu Ameriku. Zato nestrpljivo čeka utakmicu sa Srbijom.
Putovanja su dobra zabava i druženje s ostalim navijačima u svijetu, kaže Vjevo koji nikad nije podigao kredit za neko od putovanja. Za odlazak na utakmicu uvijek ima “ušparan” novac, s ekipom odsjeda u hostelima i jeftinijim hotelima, a ponekad znaju i iznajmiti kuću. Najstresnije mu je gostovanje bilo 1999. kada je kao jedan od rijetkih hrvatskih navijača došao u Beograd pratiti dvoboj tadašnje Jugoslavije i Hrvatske. Najljepšim pamti boravak u Japanu.
– Za mene su Japanci najbolji ljudi na svijetu. Sjećam se, prva noć u Japanu, mi vani negdje oko jedan sat iza ponoći kad odjednom dolaze maskirani motocklisti! Policija ih je rastjerivala, ne znam tko su bili, je li njihova mafija Yakuze, ali imao sam osjećaj da se snima film kad sam ih ugledao. Na kraju smo se sprijateljili – smije se Vjevo koji hrvatske kolekcionare smatra najtežim pregovaračima. Pregovori, kaže, mogu trajati mjesecima.
– Ali ipak ih sve pozdravljam – smije se.
Tekst: Željka Rački-Kristić (Večernji.hr)
