Kako se snaći u novoj školi? Novom mjestu? U mom slučaju, novoj državi!? Kolike su razlike u sustavu obrazovanja i postoje li uopće? Što o Hrvatskoj misle i znaju austrijski školarci?
Kako se snaći u novoj školi? Novom mjestu? U mom slučaju, novoj državi!? Kolike su razlike u sustavu obrazovanja i postoje li uopće? Što o Hrvatskoj misle i znaju austrijski školarci?
Od 11. do 15. lipnja imala sam priliku prisustvovati na nastavi u jednoj austrijskoj školi. “Hauptschule Peter Tunner” nalazi se u Deutschfeistritzu, mjestu dvadesetak kilometara udaljenom od Graza.
Prva velika razlika na koju sam naišla je u tome što bih u
Austriji bila 5. razred srednje škole, a ne 1. kao u Hrvatskoj.
Naime, sustav obrazovanja u Austriji takav je da djeca pohađaju
nastavu raspoređenu na 4 godine osnovnoškolskog i 8 godina
srednjoškolskog obrazovanja.
Osam razreda srednje škole
Kako je moj bratić 3. razred već spomenute škole tjedan dana gostovala sam u njegovom razredu. U razgovoru s Gurbet, ali i većinom ostalih austrijskih školaraca, doznala sam kako smatraju da je puno bolje što djeca u Hrvatskoj odlučuju o svojoj budućnosti s 15 godina, a ne kao oni sa samo 10. Gurbet ističe: “Tada još ne znam ni koja mi je boja najdraža, a ne nešto drugo.” No, ipak postoji nešto što će usmjeriti vaš izbor, a to su tri grupe. Svi se učenici svake godine raspoređuju u tri kategorije/grupe gdje su oni najbolji u grupi 1, a oni s najviše poteškoća u učenju u grupi 3. Zanimljivo je i to što za svaki predmet postoje posebne grupe, pa tako jedan učenik iz matematike može biti u grupi 2, iz engleskog u grupi 3, a npr. iz njemačkog u grupi 1.
Svi žele jedinice
Druga velika razlika je u ocjenama. Dobit ćete pohvale “sehr
schön” (jako lijepo), “super” ili još neku sličnu i
ocjenu 1. Na prvi pogled začuđujuće, ali za ove školarce sasvim
normalno. 1 je najbolja ocjena, a ne kao kod nas najgora. I
naravno da je u takvom sustavu 5 najNEpoželjnija ocjena.
Iz svake minute u minutu provedene u srednjoj školi
“Peter Tunner” razlike u sustavu
obrazovanja između Austrije i Hrvatske su se gomilale. Svaki dan
po završetku 4. sata slijedi nešto iznenađujuće, a to je
“kratki” sat od 20 minuta kada svi učenici imaju isti
predmet. I to zamislite koji! Čitanje! Za vrijeme tog sata
učenici, pretpostavljate i sami, čitaju unaprijed dobivene
časopise prilagođene za svaki razred. Austrijski školarci svakih
15 dana imaju još jedan za nas neobičan predmet, a to je kuhanje.
Zajednički pripremljenu hranu kasnije pojedu, a uče se
pripremanju različitih vrsta jela.
Bazen u školi
Škola “Peter Tunner” osim ogromnog prostora, ormarića za svakog učenika, ima i vanjska igrališta, prostrano dvorište, sportsku dvoranu i bazene. I sigurno već i sami pretpostavljate, još jedan predmet neoubičajen za hrvatske školarce, plivanje. Razred na satu tjelesne zdravstvene kulture i plivanja podijeljen na dvije grupe (dječaci i djevojčice) ima brojne aktivnosti, ali i obveze. Za svaki sat dužni su ponijeti dva para patika, dvije kratke majice, dvoje kratke hlačice, dugačku trenerku, ručnik itd. Kompletna oprema! Pitam se koliko bi učenika u Hrvatskoj bilo zadovoljno ovim obvezama!? Malo, vjerojatno.
I naravno da tu razlikama nije kraj! Uz već navedene
“neobične” predmete pojavljuje se još jedan takav, a za
vrijeme tog sata učenici uče štrikati, vesti, plesti, šivati (i
sve ostalo slično tome), izrađivati, raditi s drvetom i još
mnoge, mnoge zanimljivosti. I naravno da je se pitanje samo po
sebi nametnulo: koji sustav obrazovanja djecu bolje priprema za
život? Austrijski s programom koji pruža i životne obuke za
osnovne potrebe ili hrvatski koji pruža kvalitetnije učenje i
usvajanje nastavnih jedinica okupljenih u udžbenicima? Odgovor je
teško dati, jer ovisi o različitim pogledima na život i osobnom
mišljenju.
Ljetovanja u Hrvatskoj
Kada sam uočila sve brojne razlike, zanimalo me je jesu li one
poznate austrijskim školarcima. Što znaju o Hrvatskoj i sustavu
obrazovanja u njoj?
Alexandra (svi ispitani učenici su 3.b razreda,
op.a.) kaže kako je škola u Austriji zabavna i zanimljiva, te
njoj puno bolja od bilo koje druge, ali ističe da kada bi ju
škola malo više zanimala kao odgojno obrazovna ustanova da bi
tada vjerojatno smatrala boljom hrvatsku školu. Alexandra mi je
otkrila još kako joj je Hrvatska najdraža turistička
zemlja te da je imala priliku posjetiti brojne hrvatske
gradove duž jadranske obale. Spomenula je
Split, Pulu, Dubrovnik i Poreč koji joj je
ujedno najdraži grad.
Armin je upoznat sa sustavom obrazovanja u Hrvatskoj. “Moje mišljenje je da je sustav obrazovanja u Hrvatskoj u zadnje vrijeme jako napredovao i poboljšao se. Meni je osobno jako zanimljivo što hrvatski školarci za izvrsno usvojeno gradivo dobiju ocjenu 5 koja je jednaka našoj jedinici, ali bolje zvuči dobiti za bolje znanje veću ocjenu, tj. ocjenu koja se izražava brojkom s većom apsolutnom vrijednosti.” Armin još ističe kako mu je škola važna jer ga priprema za život i u njoj uči sve ono što ga čini čovjekom i izgrađuje njegovu osobnost. Drugi učenici o razlikama u školovanju nisu znali ništa ili jako malo, a o Hrvatskoj znaju za divnu obalu i glavni grad Zagreb. O Osijeku, Slavoniji i Baranji znali su jako malo, na moje veliko razočarenje. No uvjerena sam da će se i to uskoro promijeniti, jer Osijek je grad koji zaslužuje zanimanje i pažnju. Poslušala sam savjet i kada su me pitali što se trenutno dogadja u Osijeku i po čemu je poseban, odgovorila sam im: Moj grad bori se za Zlatni cvijet Europe i sigurno će ga dobiti, jer Osijek je grad veselih ljudi, a grad Osijek, e to smo mi!
Tekst: Amra Hodžić