Naša rubrika Studentski kutak od danas je bogatija za novu kolumnu pod nazivom "U iščekivanju diplome" u kojoj će vam naša suradnica Petra, brucošica na Odjelu za kulturologiju, donosit vam svoje doživljaje iz osječkog studentskog života. U svom prvom tekstu Petra se osvrnula na netom završene ispitne rokove u veljači.
“Kad ti svi napričaju kako je na faksu predobro i da ne moraš
učiti za svaki dan, jednostavno moraš biti sretan. Kad te u
gimnaziji ubijaju u pojam, pilaju svaki sat sa “uvijek moraš
biti spreman za odgovaranje” i slične forice, jedva čekaš
otići na faks.
Znaš kad su ti ispitni rokovi i znaš da tad moraš učiti, a
ostatak godine si miran. I onda dođeš na faks i opet dobiješ
šipak! Okej, postoje ispitni rokovi i prije njh te nitko ne
drila. Biraš kad ćeš na šta izaći i to je okej. Ali ljudi, od 28
dana u mjesecu, možete barem napraviti nekakav red tih ispita.
Kao da traže kako da nam zagorčaju ovo divno studentsko vrijeme
života.
Naravno, sve su strpali u dva puta po četiri dana. Po dva ili tri
ispita u danu! Pa dajte, stvarno?! Ja sam još okej prošla, jer
sam, nekim čudom, učila od početka godine, pa to nije za mene
ispalo strašno. Ali žao mi je ostalih studenata, koji možda ne
stignu učiti svaki dan, koji rade ili imaju drugih obaveza pored
faksa, a sad moraju ispaštati jer se profesoru nije dalo
pregledati tuđe ispitne rokove pa da svoje ne stavi taj isti dan
(oba roka naravno), nego da ih pomakne za tri, četiri dana.
Nismo ni mi svemogući pa da nam je šest sati između ispita
dovoljno da upijemo skraćenu skriptu od 600 stranica, a pogotovo
ne da pročitamo 27 knjiga literature, jer ne postoji jedna koja
obuhvaća sve. Pogotovo mi nisu jasni oni koji očekuju da im
čitamo misli i kojima je teško staviti jednu obavijest sa svim
informacijama na točno mjesto, nego se mi jadni na prvoj godini,
još uvijek se pokušavajući snaći u našem divnom hrvatskom
principu studiranja, moramo gubiti na loomenu, studomatu,
stranici fakulteta i slično, jer na svemu nabrojanome piše
drugačija informacija.
S druge strane postoje i oni kojima se divim. Oni koji su toliko
obzirni, susretljivi i kojima ni deset puta dnevno neće biti
problem odgovoriti na isto pitanje. Oni su ti koji nam ipak daju
nekakvu nadu i koji nas suptilno pokreću da damo sve od sebe i
napravimo promjenu.”
Petra Hrehorović