Ova djevojka je primjer kako svoju bolest netko može pretvoriti u prednost i nešto što mu može donijeti itekakav uspjeh
Malo koja se djevojka može pohvaliti kako iza sebe ima objavljenu knjigu, nekoliko njih u rukopisu, ali i da je kiparica, slikarica, crtačica stripova i plivačica. Sve to je 21-godišnja Rebeka Glavaš, koju je javnost imala prilike upoznati na nedavno održanoj promociji knjige “Srebrni Jelen Lucijin Izbor”, osječke spisateljice i novinarke Verice Sikora.
Naime, Rebekine ilustracije krase ovu knjigu, ali i njezinu vlastitu, objavljenu prije četiri godine. I sve bi to bilo prošlo pomalo ispod radara da Rebeka nije djevojka s dijagnozom ADHD-a te da iza sebe nema niz uspjeha, kako u književnom, tako i u sportskom smislu. Štoviše, ova perspektivna mlada djevojka s posebnim potrebama primjer je kako se dijagnoza može pretvoriti u prednost, kako ADHD ne mora i ne smije značiti izoliranost u društvu. Uvjerili smo se u to u razgovoru gdje nam je priznala kako je sve počelo još u njezinoj devetoj godini kad je počela sanjati vilenjake, ali i kad se susrela s ilustracijama Zdenka Bašića koji joj je inspiracija za brojne, gotovo nestvarne ilustracije izišle iz Rebekina pera.
Snovi kao inspiracija
“Počela sam sa stripovima, a tad sam još kopirala crteže iz crtića, jer sam mislila da to svi rade. Kad sam vidjela što radi Bašić, počela sam sama smišljati moje vilinske sage i nastala je moja prva knjiga “Priča o Avanu i Mrku” koja govori o fantaziji, junaštvu i neprihvaćenosti u društvu. Kad sam to napisala, shvatila sam da zapravo pišem sama o sebi”, ispričala nam je ova samozatajna, inteligentna i vrlo empatična Osječanka koja je nakon promocije spomenute knjige stvorila još i – “Mali Ovi u potrazi za novim domom”, “Femina” i “Hedi – riječni duh iz Drave” i “Udarac”. Djela su još uvijek u rukopisu, a ono što će svakoga “izuti iz cipela” jest činjenica da je jedna od njih nastala nakon Rebekina sna kad je ondje vidjela dječaka s dugom kosom, zapravo, reći će, Luku Ritza. Luku su, pojasnit će nam Rebeka, pretukli nasilnici i priču je potom napisala zbog nepravde prema slabima i nezaštićenima. Zanimljivo je da je Hedija iz svoje knjige Rebeka, zajedno s majkom tražila u prirodi i Rebeka će reći da ga dobro vidi, isto kao što će nam pojasniti da su vilenjaci dobri ljudi koje se ne smije dirati, baš kao niti vilinsko cvijeće.
Na upit gdje možemo naći vilinsko cvijeće, bez razmišljanja rekla je da se nalazi u šumi… Želja joj je, kaže, naučiti i vilinska slova, a do tada će vješto s olovkom u rukama crtati ilustracije upravo takve tematike, no svaka od njih ima svoje značenje. Bilo da su to dobro znani Osječani, njezina obitelj, poznanici ili čisto vilenjaci koji su dio Rebekina života.
Medalje i diplome
A kad se umori od papira i olovke, Rebeka će zaplivati u bazenu
kao članica Plivačkog kluba osoba s invaliditetom “Delfin” gdje
je osvojila, može se reći, sve što se osvojiti može. Tako ima
devet zlatnih, 13 srebrnih, 13 brončanih, ali i jednu, kako kaže,
prozirnu medalju. Vlasnica je i 26 diploma, a sve to zbog
odličnih postignuća u slobodnom, leđnom i prsnom stilu. Pliva na
50 i 100 metara i u vodi uživa.
“Voda me opušta i divno mi je u bazenu. Ne volim ići na more, čak ni na Dravu, ali bazen obožavam! Ipak, u budućnosti bih se od svega što sam radila voljela nastaviti baviti pisanjem i ilustracijama u grafici. To je stil u kojem sam se našla i po čemu sam prepoznatljiva i što je moj zaštitni znak. Zbog toga sam i bila upisala Školu primjenjene umjetnosti i dizajna Osijek koju sam uspješno završila. Uz grafiku, razlog je bio i dobro društvo, ali i mladići duge kose”, priznat će nam Rebeka kojoj je omiljeni glazbeni žanr upravo rock.
U slobodno vrijeme, baš poput svojih vršnjakinja, voli make up tutorijale i rado će se za izlazak, kaže, sama pažljivo našminkati. U izlascima uživa, nerijetko ode na kavu upravo sa Vericom Sikora, a sa majkom i očuhom ne propušta putovanja, izlete, šetnje…
Želje i planovi
Rebekina je dijagnoza neminovno dovela do enormne posebnosti i umjetnosti. Prema riječima njezine majke, odnosno liječničkome mišljenju, njezina neverbalna inteligencija viša je spram verbalne što se odražava u Rebekinim remek djelima. Sama će reći da bi voljela ilustrirati za “ozbiljne” romane, a što zapravo otkriva da silno želi pripasti odraslome svijetu, što i sama kaže.
“Želim imati najbolju prijateljicu, piti kave, razmjenjivati savjete o šminkanju, a voljela bih imati i nekog dugokosog dečka”, iskreno kaže Rebeka koja je itekako primjer kako ADHD nije njezina najveća bolest, već samoća i usamljenost. Također je i primjer kako svoju bolest netko može pretvoriti u prednost i nešto što mu može donijeti itekakav uspjeh. Sudeći prema tome da su iza nje i objavljena i neobjavljena djela, da je sa samo devet godina osvojila nagradu na Danima stripa u Osijeku u projektu Udruge StripOs, a dvije godine kasnije sudjelovala i na 12. Međunarodnoj koloniji mladih u Ernestinovu gdje su nastala njezina kiparska djela vilinske tematike, nema sumnje da će se za nju tek čuti. I da će se Rebekini snovi o budućnosti, baš kao što su realizirani kroz njezina djela, ostvariti. Ova iznimna djevojka to je svakako zaslužuje.