Mihaeli je bilo jasno ono za što drugima treba da dvaput napune njezine godine: prihvaćala je i sebe i druge i bila iskrena i prema sebi i prema drugima
Uspomena na Mihaelu nastala je temeljem
razgovora s njezinim bližnjima i njezina mama je odobrila
objavljivanje. Dani razgovora o Mihaeli ne bi bili dovoljni da
netko tko je nije poznavao, kao što ja nisam, uhvati djelić onog
što je bila. Ovo je samo pokušaj.
Mihaela nije stigla imati planove za svoj 21. rođendan. A voljela
je planirati, kao i postavljati si ciljeve. Bilo veće, kao kada
je sredinom Prirodoslovne gimnazije odlučila da će upisati
Socijalni rad na Pravnom fakultetu u Osijeku jer je htjela biti
socijalna radnica i raditi s djecom. Nije bila u zabludi, znala
je koliko je to zahtjevan i podcijenjen posao, ali baš to je
htjela. Ili manje, kao da si kupi na vrijeme kartu za koncert
Matije Cveka. Mada, nije to baš tako malo. Cvek
joj je bio najdraži pjevač, njegove ”Ptice” je mogla beskonačno
slušati.
Bilo joj je važno da je vrijeme u njezinim rukama i da ne
besposličari: ujutro na bicikl pa fakultet, posao, možda šetnja
Rexyja, teretana, nekada prijatelji. I na kraju
dana kući roditeljima. I bilo joj je važno da ne bude sama, to
nije voljela.
Ali do rođendana je bilo još dva mjeseca, dovoljno vremena da
smisli što će.
Ako bi pao na radni dan, vjerojatno bi s prijateljicom otišla tek
na hot dog na INA-inu benzinsku stanicu i poslije u Mc na
sladoled. To im je bio ritual nakon posla. Mihaela je redovito
radila preko studentskog ugovora: Zara, Spar, Triumph, Plodine,
DM, gdje god bi bilo posla. Nije joj bilo nužno, ali joj nije
bilo ni teško i nije htjela roditelje opterećivati svojim
troškovima.
No 2023. godine 18. studenoga pada u subotu, najbolji dan za
rođendan. Možda bi s prijateljima mogla u Jankovac na Papuku.
Nikada nije bila, a namjeravala je, priroda je čarobna tamo. A
mogla bi prijatelje povesti na vikendicu u Tenju, gdje joj
roditelji imaju voćnjak u kojem je još kao djevojčica pomagala
tati brati šljive, a onda ih i prodavala na štandu kod Kauflanda
u Osijeku. Na ranču, kako su u obitelji zvali to imanje, bi se
sigurno raspjevali u nekom trenutku. Ako ne bi nitko, Mihaela bi
povela. Voljela je pjevati mada joj sluh nije bio najsjajniji, a
i glas joj je bio malo visok, ali nije je to sprječavalo, pa ni
da u Novom Sadu prije pola godine zastane na trgu kraj uličnog
svirača i glasno otpjeva cijeli ”Ringišpil” Đorđa
Balaševića.
Mihaeli je bilo jasno ono za što drugima treba da dvaput napune
njezine godine: prihvaćala je i sebe i druge i bila iskrena i
prema sebi i prema drugima. Nije bila ustrašena ni pred sobom ni
pred svijetom. I bila je zadovoljna. Imala je i razloga: taman je
upisivala treću godinu fakulteta, živjela je u rodnom gradu koji
je voljela i iz kojeg se nije namjeravala micati, imala je puno
prijatelja, s roditeljima i starijom sestrom se oduvijek lijepo
slagala.
Ako bi za rođendan ostala u Osijeku, vjerojatno bi ručala s
obitelji, kao i obično subotom. Navečer bi možda otišla s
prijateljima na večeru, voljela je dobar roštilj, pa poslije u
neki klub, kao za prošli rođendan. Nije išla često u klubove,
više je bila za kino i koncerte, ali voljela je plesati. Znala je
zaplesati i čekajući zeleno na semaforu s Taylor
Swift, Justinom
Bieberom, Designericom ili
Dinom Merlinom u ušima.
Rođendan je u subotu pa bi stigla i prošetati s Rexyjem,
hrvatskim ovčarom kojeg je obožavala ili provozati bajk uz Dravu.
Još nije vozila auto, tome se veselila. Nedavno je upisala
vozački i položila propise.
Vjerojatno ne bi imala velike planove za rođendan jer nije bilo
vrijeme za trošenje. Koštao ju je vozački, a i štedjela je za New
York za Novu godinu s prijateljima. Njezino prvo veliko
putovanje. Prvi put preko oceana. Zbog toga je cijelo ljeto
radila i nije išla na more.
Možda bi kupila sebi nešto skromno. Ako bi našla nešto na
tratinčice, njezino omiljeno cvijeće. Imala je ukosnice na
tratinčice, narukvice na tratinčice, majicu na tratinčice, a onda
je prije dvije godine i tetovirala tratinčicu na lijevoj
podlaktici. Možda još jedan privjesak za Pandora narukvicu. A
možda bi kupila neku zbirku poezije. Na početku srednje škole je
i ona pisala pjesme. Voljela je Nerudu, njegovih
”Sto soneta o ljubavi” joj stoje pored kreveta, a
posljednja knjiga koju je posudila u gradskoj knjižnici je
Petrarcin ”Kanconijer”. Čitala je
ljubavnu poeziju iz 14. stoljeća, a u kinu gledala horore.
I ako ne bude imala neki poseban plan za rođendan, znala je da će
to biti dobar dan. Rijetki su dani bili loši za Mihaelu. Nije
imala ni vremena ni narav za loše. Na njezinom licu s kojeg je
nedavno skliznulo djetinjstvo, osmijeh je bio veći od nje same.
I znala je da bi joj rođendan, ako ne bi došla kasno kući,
završio kao što su joj često završavali dani – s mamom i tatom na
kauču. S mamicom i tajom, kako ih je zvala. Oni bi je češkali po
leđima, što je voljela jednako s dvadeset godina kao i s deset, i
slušali kako je njihovoj Mihi prošao 21. rođendan.
Tekst je nastao uz financijsku potporu Agencije za elektroničke
medije temeljem Programa ugovaranja novinarskih radova u
elektroničkim publikacijama.
Autorica: Barbara Matejčić
Tekst je izvorno objavljen na portalu Vox
Feminae. Preneseno uz dozvolu.