''Invaliditet nas ne mora ograničavati''

Novinarstvo bez granica: Saša Drinić i njegova inspirativna priča o uspjehu

Davor Javorović/PIXSELL

Iako ne može hodati, Saša to ne doživljava kao prepreku, nego kao situaciju tijekom koje mu je nekad potrebna pomoć druge osobe koja nikada do sada nije izostala

Saša Drinić dobro je poznato lice Osječanima, posebno u novinarskim krugovima. Iako je vezan uz invalidska kolica, to ga nije spriječilo da s vremenom postane dugogodišnji voditelj i urednik brojnih emisija na lokalnim televizijskim i radijskim postajama te da svoj posao odrađuje maksimalno profesionalno i uspješno.

Prije svega, Saša je odlučio doći na svijet malo prerano – rođen je tri mjeseca ranije, s 950 grama i 37 centimetara. Od djetinjstva mu je tako životna suputnica cerebralna paraliza zbog koje ne može hodati. Međutim, zahvaljujući upornosti svojih roditelja i njihovom nastojanju da bude što aktivniji, Saša danas, iako sjedi u kolicima, radi i funkcionira gotovo kao i svi ostali ljudi.

”Nisam nikada hodao i meni osobno to ne nedostaje. Sve što sam htio postići u životu postigao sam, i to zahvaljujući dobroj logističkoj potpori obitelji i prijatelja, tako da moj invaliditet nije bio nikakva prepreka u postizanju mojih životnih ciljeva”, započeo je Saša razgovor za SiB.hr.

Završio je Isusovačku klasičnu gimnaziju s pravom javnosti u Osijeku, a potom magistrirao Hrvatski jezik i književnost i Knjižničarstvo na osječkom Filozofskom fakultetu. Iako su ga privlačile i knjige, oduvijek je naginjao isključivo jednom poslu od kojega se ne može odvojiti ni dan danas – novinarstvu.

”Rodio sam se s nekom vrstom znatiželje, prateći sve što se dalo pratiti u godinama kada se to ne očekuje od djeteta. Primjerice, s osam sam godina redovito gledao dnevnik i sjednice Hrvatskog sabora, što mi je bilo ultra zanimljivo. Fascinirao me taj trud za traganjem informacija, posebice tih godina koje su bile ratne, pa je mnogo teže bilo doći do informacija u odnosu na današnje vrijeme. Pratio sam zaista sve, što radim i danas i jako sam sretan što radim baš ovaj posao”, istaknuo je.

Prvi mediji na kojima se Saša zaposlio bili su lokalni portal i radio, nakon čega mu se 2009. godine dogodila Osječka televizija na kojoj radi još i danas. Iako to nije bio medij na koji je odmah računao, televizija ga je osvojila i ne pušta.

”Ni ne želim se maknuti od nje jer to je medij na kojemu se osjećam kao doma. Zaista je lijep osjećaj sjesti u studio i gledateljima donijeti bilo kulturne informacije, bilo one o medijima jer radim emisiju i o medijskoj pismenosti”, naveo je.

FOTO: Davor Javorović/PIXSELL

Osim na Osječkoj televiziji, Saša radi i na slavonskobrodskom Radiju 92 koji mu je također posebna ljubav, a na kojemu ponajviše izvještava o nacionalnim i svjetskim zbivanjima. Na pitanje smatra li da se televizija i radio sve manje konzumiraju s pojavom društvenih mreža i internetskih portala, odgovorio je kako svaki medij nosi svoju posebnost, ako ga se zna pravilno koristiti.

”U medijima najbitnija je sloboda. Ako se postavimo u glavi tako da nam nitko ne može krojiti naš posao, onda će to tako i izgledati – slobodno i bez pritiska. Mislim da se kvaliteta ne može ugasiti i zatomiti. Ako ste dali sve od sebe, ako znate što radite, ako imate argumente kojima ćete potkrijepiti temu koju obrađujete i ako je vaš sadržaj kvalitetan, opstat ćete, neovisno o kojemu je mediju riječ. Na kraju dana, svi smo individualci i dolazimo s vlastitom energijom”, pojasnio je Saša.

Među svojim novinarskim uzorima pak ističe Duška Ćurlića i Andriju Jarka s kojim se imao priliku i sprijateljiti, a koji je prošli tjedan pokrenuo novi dokumentarni serijal na RTL-u pod nazivom ”Dosje Jarak”, gdje obrađuje najteže zločine u hrvatskoj povijesti.

”Tvrdim da smo prošlog četvrtka, odnosno 2. studenoga, kada je emitirana prva emisija, ušli u novo doba medija i televizije. To što Andrija radi toliko je posebno, karizmatično i uvjerljivo da se ne može mjeriti ni s kime i ni s čime”, ustvrdio je Saša, dodavši kako izuzetno cijeni i rad Barbare Kolar te Sanje Brajković s Radija Sljeme zbog koje bi poželio raditi na radiju čak i kada ga to ne bi primarno zanimalo.

FOTO: Facebook/Saša Drinić

U 17 godina svojega plivanja u novinarskim vodama Saša je doživio mnogo simpatičnih situacija, no posebno se prisjetio anegdote s bivšim hrvatskim premijerom Ivom Sanaderom od kojega je jedne godine uzimao izjavu na Osječkom ljetu kulture. Kako je Sanader visok, a Saša je sjedio u kolicima, Sanader mu se približio, zamolio ga da uzme diktafon, dao izjavu, vratio mu ga, namignuo i otišao.

Druga mu je draga uspomena, koja je ujedno obilježila njegov profesionalni put, njegov prvi intervju koji je odradio upravo s pokojnim Massimom Savićem 2006. godine u Osijeku.

”U novinarskom je poslu najljepše to što možete kopati, istraživati i tragati za informacijom, ali i upoznati ljude koje inače ne biste upoznali i biti na mjestima na kojima inače ne biste bili, što bi bilo šteta. Meni je divno istraživati točnost nekog podatka i tražiti sugovornike, ali ono je što mi je najbitnije u cijeloj priči publika, odnosno ono što nju zanima”, rekao je Saša.

FOTO: Facebook/Saša Drinić

Svoje novinarsko znanje i iskustvo Saša već nekoliko godina ima priliku prenositi i na studente osječke Akademije za umjetnost i kulturu, na kojoj predaje kolegij Radijsko snimanje i produkcija. Primijetio je kako nove generacije nisu toliko znatiželjne kao što je bila njegova, ali smatra kako ju je moguće probuditi različitim mehanizmima, što on i čini.

”Jako je lijepo predavati studentima i otvarati im neke nove vidike. Meni je zadovoljstvo prenositi mladim generacijama ono što radim doslovno svaki dan te se nadam da će se netko od njih ‘probiti’ i zadržati u medijima na kvalitetan način. Ponosan sam kada vidim da netko kome sam predavao sada radi u struci i uvijek će mu u glavi ostati da sam i ja pridonio razvoju njegovog profesionalnog puta”, kazao je Saša.

Dodao je kako ga ljudi u njegovom poslu, ali ni privatno ne percipiraju kao osobu s invaliditetom. Pritom je, napomenuo je, najvažnije kakvu percepciju pojedinac izgradi o samome sebi.

”Od početka bio sam integriran u društvo s percepcijom o tome kako je moj invaliditet sasvim normalan. Od toga nismo radili nikakvu katastrofu i nikada nismo izigravali žrtvu. Nitko nije kriv za to što se dogodilo i za ovu situaciju. Sve možemo, ali samo nam treba malo više vremena i pomoći za neke akcije. Ako tako budemo gledali sebe, tako će nas gledati i drugi. Samo svojim djelovanjem možemo potvrditi kakvi smo uistinu, a potom će se mijenjati i percepcija javnosti o nama”, objasnio je Saša.

Svojim velikim životnim uspjehom smatra činjenicu što oko sebe ima veliku mrežu ljudi koji mu pomažu onda kada mu je pomoć potrebna. Živi s majkom i deset godina starijim bratom, a velika mu je potpora bio i otac Jovan koji već devet godina nije među njima. U slobodno pak vrijeme, kojega nema mnogo zbog posla kojim se bavi, uvijek ostavi prostora za dobro društvo, knjigu ili praćenje tenisa.

”Ja hod promatram kao jednu mehaničku radnju za koju ne treba puno mozganja. Hodate zato što možete i ne doživljavate to nekom prednošću, kao što netko pjeva zato što zna pjevati i to zvuči lijepo, za razliku od mene koji, kada pjevam, ljude traže evakuacijske izlaze iz prostorije”, našalio se Saša.

FOTO: Dubravka Petrić/PIXSELL

Iako ne može hodati, Saša to ne doživljava kao prepreku, nego kao situaciju tijekom koje mu je nekad potrebna pomoć druge osobe koja nikada do sada nije izostala. Naravno da bi bilo lakše da nije ovako i njemu, i ljudima u njegovoj okolini, ali nije siguran da bi nužno bio sretniji da su okolnosti drugačije. Na pitanje što bi savjetovao osobama s invaliditetom koje pokušavaju prihvatiti same sebe, odgovorio je kako univerzalnog rješenja za to nema.

”Svatko se sa svojim životnim situacijama nosi na svoj način. Ako shvatimo i prihvatimo da nas invaliditet ne mora ograničavati te ako sebe doživljavamo kao nekoga tko itekako može doprinijeti društvenoj zajednici i biti ravnopravno integriran u nju, onda će to tako i biti. Uvijek ima onih kojima je teže”, zaključio je Saša.

Preporučeno
Imate zanimljivu priču, fotografiju ili video?
Pošaljite nam na mail redakcija@sib.hr ili putem forme Pošalji vijest
Komentari