Baza mu je dom za umirovljenike u Drinskoj ulici, gdje ima potpisan ugovor o volontiranju i odlazi dva puta mjesečno
Ronald Pichler 72-godišnji je glazbenik, rođen 1951. godine u Zagrebu. Njegov glazbeni put započeo je još u osnovnoj školi kada mu je mama kupila prvi instrument.
”U sedmom razredu dobio sam gripu pa mi je bilo dosadno. Mama mi je tada ispunila veliku želju – donijela mi je gitaru jer su ju moji prijatelji svirali na ulici, pa sam to htio i ja”, prepričava Ronald za SiB.hr.
Dobio je, također, i knjigu s akordima pomoću koje je samostalno naučio svirati. Teška obiteljska situacija nagnala ga je potom na preseljenje kod tetka i tetke u Poreč. Tamo je završio srednju poljoprivrednu školu, a zbog strogog je odgoja radio razne poslove, uključujući prodaju novina, ribarstvo i vožnju ”rent a cara”.
Međutim, uvijek je pronalazio vremena za glazbu, pa je postupno počeo svirati po različitim hotelima i kafićima te tako dodatno zarađivao. Nastupao je i u raznim bendovima po Hrvatskoj, među kojima se posebno ističu Rubini, grupa u kojoj je počeo svirati bas gitaru 1967. godine u Poreču.
”To je bio odličan bend. Bili smo najjači u cijeloj Istri, a također poznati i u cijeloj Jugoslaviji”, ističe glazbenik.
Inspiraciju su pronalazili uglavnom u američkoj i engleskoj glazbi koju su skidali s Radio Luksemburga, presnimavali te ju učili svirati. Imali su, kaže, i svojih pjesama.
”Svirali smo ‘sve i svašta’ i svugdje – u svatovima i kafićima te na različitim zabavama, krštenjima i proslavama. Svatko je htio i volio neku drugu vrstu glazbe”, objašnjava Ronald.
U tom se bendu Ronald zadržao pet godina, a potom preselio u Našice, gdje se zaposlio kao tehnolog u voćnjaku. U Našicama je živio do 1998. godine, nakon čega je preselio u Osijek, gdje živi i danas.
Glazbom se i tada nastavio baviti, a posebno ističe nastupe Društva pjesnika ”Antun Ivanošić”, tijekom kojih je od 2007. do 2009. godine pratio gitarom tenora iz osječkog Hrvatskog narodnog kazališta pri izvođenju operetnih arija i zabavnih pjesama.
Budući da se glazbom u tom kontekstu, kaže, više ne može baviti zbog godina, prije nešto manje od dvije godine u plemenite se svrhe rodio DJ Deda.
”Razmišljao sam što bih mogao napraviti da razveselim umirovljenike, ali kroz glazbu. To je glazba moje mladosti i ja ju volim slušati, ali ljepše je kada si u društvu i kada vas je više”, navodi glazbenik.
Tako je došao na ideju da krene puštati glazbu po osječkim domovima za umirovljenike. Prozvali su ga DJ Dedom budući da je to, smatraju, vrlo prikladno s obzirom na njegove godine i unuke koje ima. Tome pridonosi činjenica i kako je, dodaje Ronald, zasigurno jedini u Hrvatskoj koji tako volontira po domovima.
Riječ je uglavnom o puštanju zabavnih, narodnih i starogradskih pjesama iz cijele Hrvatske, ali po potrebi i želji pušta i stranu i country glazbu, i to sve iz razdoblja od 50-ih do 90-ih godina prošlog stoljeća.
”Atomsko sklonište, Bijelo dugme, Crvena jabuka, Dražen Zečić, Ivo Robić, Krunoslav Kićo Slabinac, Indexi, Novi fosili, Parni valjak, Prljavo kazalište, Tajči, Severina, Zlatko Pejaković, Vladimir Kočiš Zec, Hanka Paldum, Halid Bešlić, Magazin, Ljupka Dimitrovska – sve su to izvođači njihove mladosti”, nabraja Ronald i dodaje kako njegov opus sadrži više od tisuću pjesama koje pušta umirovljenicima, pa se tako za svakoga može pronaći ponešto.
Baza mu je dom za umirovljenike u Drinskoj ulici, gdje ima potpisan ugovor o volontiranju i odlazi dva puta mjesečno. Međutim, tražen je i u domovima u Tenji, Višnjevcu i Josipovcu. Proljetos je pak pratio glazbom klaunove doktore ”Crvene nosove” koji obilaze bolnice diljem Hrvatske, a koji su taj puta bili u domu u Drinskoj.
”Umirovljenici su vrlo sretni i zadovoljni prilikom nastupa te me zovu opet da im uljepšam boravak u domu. Radim to besplatno i kao volonter za svoju dušu jer sam i sam svirao tu glazbu te ju volim pružati drugima i zabavljati ih. Imam 72 godine i volio bih da se više zna za mene kako bi se još više umirovljenika zabavljalo uz glazbu svoje mladosti”, napominje glazbenik.
Reakcije umirovljenika na glazbu koju pušta, tvrdi, budu različite, ovisno od doma do doma, ali uglavnom je riječ o suzama i smijehu.
”Nekada moram paziti što puštam da nekome ne bi pozlilo. Čak me i upozore da ne puštam pjesme koje previše diraju u dušu jer su osjetljivi, bolesni i u godinama, pa uglavnom puštam vesele skladbe. Ipak, jedna ih pjesma uvijek posebno dirne i na nju obvezno netko proplače, a to je singl ‘Hvala ti mama’ Mirjane Bajzec”, opisuje Ronald.
Dodaje i kako glazba opušta i djeluje terapijski, neovisno o godinama, posebice ako je riječ o pjesmama koja vam pašu, koje volite i uz koje ste odrasli. Umirovljenicima u tom smislu poručuje da se što više vesele te im želi da ih, prije svega, služi zdravlje jer to je najbitnije.
”Živimo u zemlji takvoj kakva je. Umirovljenici nemaju kud otići te su, nažalost, uvijek zadnji na redu. Međutim, nemojte gubiti nadu, držite se, čuvajte i ne dajte, a ja sam tu da vas povremeno zabavim, da malo razbijemo monotoniju i podignemo raspoloženje jedni drugima pa ćemo se odmah psihički, a time i fizički bolje osjećati”, zaključuje glazbenik.