Svojim rođenjem sestrica mu je spasila život, a danas on pomaže drugima
Da će nakon više od 15 godina borbe sa Fanconijevom anemijom, rijetkom bolešću koju je tada imao jedini u Hrvatskoj Mislav Antolović iz Osijeka danas biti uspješan maturant, volonter i pasionirani fotograf, malo je tko vjerovao. No, zahvaljujući borbi njegovih roditelja, vjeri i optimizmu, ovaj 20-godišnjak učenik je završnog razeda Tehničke škole i prirodoslovne gimnazije Ruđer Bošković, smjera web dizajner koji ne samo da ima brojne planove za daljnje školovanje, već je omiljen u svome društvu, kako u školi tako i u Josipovcu gdje živi s majkom Ivanom, bratom Jakovom i sestrom Iskrom.
Dijele istu krv
Upravo je Iskra odigrala ključnu ulogu u Mislavovu životu jer je rođena da bi svome bratu spasila život darujući mu svoju koštanu srž i krv iz pupkovine. Naime, nakon obavljene genetske analize roditelja Berlinu 2007. godine, doznali su da Mislav srodnog darivatelja nema, ali i da su njih dvoje nositelji recesivnog gena zbog kojeg dijete začeto prirodnim putem može s velikom vjerojatnošću također oboljeti. Kako darovatelj nije ni mlađi sin, rečeno im je da tek rođenje brata ili sestre povećava šansu za ozdravljenje na 80 posto. Uslijedio je odlazak u Chicago gdje je obavljena prenatalna genetska dijagnostika, uzet je uzorak s unutarnje strane Mislavova obraza i njegove obitelji. Kad je Ivani usađen srodan embrij te je potom tek rođena Iskra Mislavu transplantirana krv iz pupkovine i koštane srži u berlinskom Charity Capus Wirchow-Klinikumu , pojavila se nada u ne tako brzo, ali moguće ozdravljenje. Što Mislav ukratko misli o svemu nakon godina borbe s ovom rijetkom bolešću, sažeo je u kratkoj rečenici:
“Moja sestra za sada ne zna cijelu priču, a što se mene tiče ne mora ni znati što je meni učinila. Meni je važno da sam ja toga svjestan, da dijelimo istu krv, a nismo blizanci. Znam da se trebamo poštivati i ne svađati se, ali znate kako je kad je cijelo desetljeće mlađa od mene. Katkad je ratno polje u kući, ali sve je to iz ljubavi”, priča nam Mislav, naglašavajući da je njegova sestra zdrava aktivna djevojčica koja ne silazi s koturaljki, pleše u Wingicama i dobra je učenica. Brat, 18-godišnji Jakov završava srednju školu.
I junak naše priče, 20-godišnjak koji je jedno vrijeme čak pohađao i nastavu u kući, također s nestrpljenjem čeka maturu, nakon koje planira upisati Visoko učilište Algebra u Zagrebu i baviti se 3D dizajnom. Do tada, nakon završenih školskih obaveza, gotovo svaki dan posjećuje Mjesni odbor Josipovac gdje volontira u tamošnjoj udruzi, a što mu je, kaže, neprocjenjivo.
Važna je empatija
“Uključen sam u sve aktivnosti i pomažem oko svih događanja. Uz
to i fotografiram, a u fotografije sam se zaljubio još u osmom
razredu kad sam u Domu tehnike pohađao fotografske radionice.
Moje fotografije predsjednik Udruge Josipovac Marko Perković
nerijetko koristi za objave gdje je potrebno, a ja sam sretan da
mogu pomoći, ali i da se družim s ljudima. Ondje me svi dobro
poznaju, a ja sam spojio dvije ljubavi – fotografiju i
volontiranje u jedno”, iskreno će Mislav koji, ako nema obveza
tijekom vikenda u Udruzi, neće propustiti druženje s prijateljima
negdje u gradu. Ističe da ima svoja tri najbolja prijatelja u
razredu, no život koji je proveo takoreći neprestano po
bolnicama, Mislava je naučio da u svima izvuče i pronađe nešto
dobro. Bolest čovjeka, reći će, potpuno promijeni i usmjeri na to
da cijeni sitnice na koje netko ne bi, kaže, niti obraćao pažnju.
Nismo mogli ne upitati ima li djevojku?
“Nemam, to me još ne zanima iskreno. Više sam zaokupiran ovime što sad radim i planiram se usredotočiti ono što me godinama zanima. Uz web dizajn to je prapovijest, a očaran sam dinosaurima i želja mi je jednoga dana u Osijeku otvoriti Muzej dinosaura. Nadam se da će kontrole na koje redovito idem biti dobre i da ću uspjeti ostvariti svoj cilj”, rekao nam je Mislav.
Majka Ivana dodaje kako je, s obzirom na nepovoljne prognoze prije 15-ak godina, cilj već postignut, budući da je tada malo tko vjerovao da će bez presađene koštane srži i krvi Mislav preživjeti. Mislav je danas, kaže, uvjetno rečeno zdrava osoba, no ostale su posljedice s kojima mora živjeti. Ona je pak presretna što su godine borbe za njegov život iza njih, a priznaje da bez raznih humanitarnih akcija koje su prethodile odlasku u Berlin gdje se nalazi jedan od svjetskih centara za liječenje Fanconijeve anemije, možda i ne bi uspjeli. Nadu nisu gubili, a Iskra je, reći će, doslovno zaiskrila njihove živote.
“I kad se njih dvoje svađaju ja sam sretna znajući da se mogu posvađati. Presretna sam što je uspjela spasiti Mislavov život, a nažalost moj suprug Slaven preminuo je naglo prije tri godine i nije dočekao odrastanje naše djece. No sigurna sam da nas gleda negdje odozgo i pazi na nas”, kaže majka Ivana.