Sam govori kako mu je kod programiranja najbolje što može napraviti sve što želi i kako želi, što je zasigurno jedan od glavnih čimbenika njegove uspješnosti u tome
Vedran Dunđer 13-godišnji je učenik Osnovne škole Franje Krežme u Osijeku. Na prvu, Vedran je sasvim obično dijete koje u slobodno vrijeme trenira plivanje i stolni tenis te igra videoigrice. Međutim, unatoč tome što je tek završio sedmi razred, već uspješno barata mnogim programskim jezicima koji su nerijetko i odraslima teško savladivi.
Tri je puta tako sudjelovao na školskom natjecanju te bio najbolji u programiranju od učenika u županiji. Zbog toga su ga roditelji odlučili upisati na program Kodiranje u okviru besplatnih radionica koje su se održale proteklog mjeseca u Poduzetničkom inkubatoru BIOS.
“Na jednom sam lokalnom portalu vidjela da se tamo održavaju radionice, a budući da Vedran voli programiranje, odlučili smo ga tamo i upisati”, ističe njegova majka Jelena Brajković Dunđer.
Vedranov talent za programiranje otkrila je nastavnica iz matematike iz prethodne osnovne škole, pa ga je prvotno bila uputila kod profesora Tomislava Rudeca na radionice na FERIT-u.
“Profesor Rudec nazvao nas je i pitao dopuštamo li da ga on priprema za natjecanja. Međutim, kako tih radionica više nema, tako je Vedran krenuo u Dom tehnike, a sada i na radionice u BIOS-u”, otkriva njegov otac Hrvoje Dunđer.
Vedran se pak za natjecanja pripremao uglavnom u školi i samostalno. Sam govori kako mu je kod programiranja najbolje što može napraviti sve što želi i kako želi, što je zasigurno jedan od glavnih čimbenika njegove uspješnosti u tome. Zavidnu je razinu znanja pokazao i na proteklim BIOS radionicama.
“Vedran bi sve zadatke riješio vrlo brzo i točno. Kako su radionice zamišljene za potpune početnike, tako u tih pet dana ne možete očekivati da će učenici moći implementirati kompleksnije algoritme koje zahtijevaju pojedini zadatci. Međutim, dao sam mu zadatak da riješi jedan problem, dok sam s ostalim učenicima radio kornjačinu grafiku (Vedran je rekao da mu taj grafički dio nije baš zanimljiv – i to je u redu). Očekivao sam da će raditi na tome cijeli dan i tražiti pomoć, ali nakon 20 minuta pozvao me i rekao da je riješio. Bio sam sumnjičav, pa sam provjerio i sve je bilo kako treba”, navodi njegov predavač Tomislav Jakopec.
Dodaje i kako s Vedranom treba nastaviti raditi jer u njemu leži veliki potencijal te vjeruje kako će se u budućnosti još mnogo pisati o njegovim postignućima. Međutim, problem je, tvrde Vedranovi roditelji, u tome što sličnih radionica gotovo da i nema u Osijeku, ali ni šire, unatoč velikoj zainteresiranosti mladih za programiranje.
“U dva ljetna termina odaziv je bio odličan – imali smo više prijava nego mjesta. No, rekao bih da generalno postoji nekoliko razina zainteresiranosti. Prva bi bila ona bez upoznavanja tematike i tu ima dosta interesa. Međutim, kada se samo malo uđe u srž i shvati kako je potrebno mnogo znanja, rada i razumijevanja da bi se nešto napravilo, tada interes padne. Mali je broj mladih koji se u toj dobi uhvate u koštac s izazovima programiranja, stoga svaki identificirani uspjeh (koji je rezultat talenta i, naravno, rada) treba cijeniti”, naglašava Jakopec.
Nastavlja i kako bi se mladi trebali okušati u programiranju, ali i da to nije za svakoga, kao što se, primjerice, ne može svatko baviti ni gimnastikom. Trebaju se, smatra, tražiti talentirani mladi ljudi, ali ih potom treba pratiti kontinuiranim radom, uz stručno vodstvo profesora koji će ih poticati na daljnji rad.
“Ja pokušavam približiti koncepte programiranja na svima razumljiv svakodnevni jezik. Primjer je objašnjavanje pojma varijable. Varijabla je mogućnost pohrane vrijednosti u memoriju za određeni tip podatka. Tako rečeno, učenici će klimnuti glavom, ali će to brzo zaboraviti. Ja im potom kažem da zamisle praznu kutiju za cipele. U malu kutiju za sandale ne stanu zimske čizme. Pohrana vrijednosti u varijablu spremanje je obuće u kutiju za obuću, dok je korištenje varijable uzimanje obuće iz kutije. To je vrlo pojednostavljen primjer, ali iz dosadašnjeg iskustva, vidim da učenicima bolje sjedne i kasnije se lako tijekom radionice malo po malo prestanu koristiti pojmovi ”kutija” i ”obuća”, već se krenu koristiti termini ”varijabla” i ”vrijednost””, opisuje Jakopec.
Vedranovi roditelji ističu i kako treba prestati braniti djeci korištenje tehnologije. Iako djeca uglavnom sama i postupno krenu u programiranje, oni Vedranu u nijednom trenutku nisu branili uporabu i istraživanje računalnih zakonitosti.
“Ako želiš vidjeti funkcionira li nešto ili ne, isprobaj jer sve se to da ispraviti. Time smo se vodili i nismo ga ograničavali”, konstatira Hrvoje Dunđer.
Nadaju se, stoga, kako će se na području Osječko-baranjske županije uskoro osmisliti i radionice programiranja za srednjoškolce. Budući da Vedran u rujnu kreće u osmi razred, neće više moći sudjelovati na BIOS radionicama koje su namijenjene isključivo učenicima od petog do sedmog razreda. Trenutno se, ističe Jakopec, u Osijeku planira održavanje novih takvih radionica, no i dalje samo za osnovnoškolce.
“U sklopu RZCPAN projekta imamo još pet radionica s učenicima. Također, FFOS i Pučko otvoreno učilište Osijek za jesen pripremaju kontinuirane edukacije. Ideja je da osmislimo plan i program koji će se provoditi s učenicima, na kojemu ću raditi ja, dok će studenti informacijskih tehnologija biti zaduženi za njegovu provedbu. Vjerujem da će ovi napori povećati zainteresiranost mladih za programiranje jer će upravo oni u budućnosti biti novi nositelji razvoja Osijeka”, zaključuje Jakopec.