Na taj hvalevrijedan potez potaknuo ih je podcast na Youtubeu u kojemu je gostovao Mario Mandarić, poznati splitski kuhar i ujedno pokretač izgradnje bunara žiteljima ruralnih sela u Ugandi
Marko i Monika Polić mladi su bračni par koji je pokazao kako ljudska dobrota i plemenitost nemaju kraja, poglavito u ovim izazovnim vremenima. Naime, vjenčali su se prije mjesec dana u Požegi te odlučili dobiveni novac u svatovima u iznosu od 1800 eura potrošiti ne na, primjerice, bračno putovanje, nego na izgradnju bunara za stanovnike malog sela u Ugandi.
“Ne kažem da je to malo novca, pogotovo u Hrvatskoj gdje dosta ljudi teško živi. Međutim, uvjeren sam da taj iznos nikome, ali baš nikome ovdje neće promijeniti život. Pomoći će mu mjesec, dva, tri. S druge strane, stanovnicima tog afričkog sela naša gesta znači cijeli svijet i to može biti najveći motiv nekome tko želi pomoći”, ističe Marko.
Na taj hvalevrijedan potez potaknuo ih je podcast na Youtubeu u kojemu je gostovao Mario Mandarić, poznati splitski kuhar i ujedno pokretač izgradnje bunara žiteljima ruralnih sela u Ugandi. Stupili su potom u kontakt s njime, uplatili mu novac i za mjesec su dana vrijedni radnici već izgradili bunar.
“Gledali smo Marija kako priča kako tamošnji stanovnici hodaju po pet sati da bi došli do vode koja je najčešće zagađena i od koje svi rano umiru. Osim toga, po nju idu uglavnom muškarci koji se znaju i utopiti u močvari jer ne znaju plivati, pa mala djeca ostaju bez očeva i žene bez muževa. To je baš tragedija u današnjem vremenu i kada smo shvatili da s jednim bunarom možemo pomoći cijelom selu i svim okolnim selima, odmah smo odlučili uplatiti novac za njegovu izgradnju”, navodi Monika.
Bračni je par pomogao tako oko 200-300 stanovnika, među kojima su uglavnom djeca, ali i ljudi koji sada više ne moraju toliko dugo pješačiti. Umjesto toga mogu, primjerice, heklati ili nešto proizvoditi kako bi mogli zarađivati i prosperirati, čime ima priliku gospodarski rasti i mjesto u kojemu žive.
“Kao prvo, oni nikada nisu vidjeli čistu vodu i to je najveća tragedija. I kada uspiju doći do nje, piju ju mutnu i prljavu. Nama je to bio šok jer kod nas se nitko s time ne susreće. Mi živimo u modernom svijetu, vodimo drugačiji život i imamo sve živo, a nezadovoljni smo. Uz to, udubljeni smo u serije i filmove i uzimamo sve zdravo za gotovo, a u Africi ljudi se vesele zbog obične vode”, kaže Monika.
Ovu su akciju, dodaje, u početku htjeli držati podalje od očiju javnosti. Marko je samo bio objavio story na društvenim mrežama s fotografijama izgrađenog bunara kako bi potaknuo i druge ljude na to da se uključe u projekt.
“Htjeli smo to malo proširiti jer za tu je akciju malo njih ranije znalo, a ovo je možda već gotovo osamdeseti bunar koji se tamo izgradio. Međutim, drago nam je da se dosta ljudi nakon objave storyja javilo i izrazilo želju da i oni sudjeluju u projektu. Super je što ne moraju samo jedna ili dvije osobe uplatiti sav potreban iznos, nego bilo tko može dati donaciju – ovisno o svojim mogućnostima, pa se to potom zbroji i od većeg se broja ljudi prikupi dovoljan iznos. Potrebno je samo javiti se Mariju na Instagram jer on to sve dalje vodi, i to dosta brzo”, naglašava Monika.
Monika je rodom iz Baške Vode pokraj Makarske, no dugo je godina živjela u Osijeku, gdje ima i rodbinu. Suprug joj je pak rođen u Pleternici te su se upoznali na studiju fizioterapije u Vukovaru. Trenutno žive kao podstanari u Njemačkoj i oboje rade u rehabilitacijskoj klinici za starije osobe, što im je struka.
“Nama je samo bio cilj da, posebice nakon svatova, napravimo dobro djelo te pomognemo i olakšamo živote potrebitim ljudima. Kako god prošli svatovi, rekli smo si da ćemo to učiniti i uopće nas nije zanimalo hoćemo li imati novca nakon toga ili ne. Učinili smo to srcem”, govori Monika.
Bračni se par nada kako će jednoga dana uspjeti i posjetiti selo jer je riječ o tako malom, a opet tako važnom ruralnom području za koje je potrebno stručno vodstvo i pronalazak lokacije putem GPS-a.
“Najveća nam je sreća i zadovoljština što imamo priliku pomoći nekome, posebice u tolikoj mjeri jer s tim novcem u cijeloj Europi ne bi mogao nekome pomoći kao što možeš tamo. Mi puštamo pitku vodu kada smo na toaletu, a oni ju nemaju za piće. Vidjeti osmijeh na licima te djece kada se prvi puta u životu susretnu s pitkom i čistom vodom, neprocjenjivo je”, zaključuje Marko.