''Na kraju krajeva, sve je što činimo tako savršeno nesavršeno i ništa ne može biti posve autentično jer je, htjeli mi to ili ne, uvjetovano različitim čimbenicima o kojima možemo samo raspravljati''
S glazbom se susrećem od svojih najmanjih nogu i ne prođe ni dan
da ju ne slušam u različitim situacijama. Svi koji me poznaju
znaju da ne mogu šetati bez slušalica u ušima i da stalno nešto
pjevušim, a dugo sam godina pjevala i u crkvenom zboru te po
školskim priredbama.
Iz tih me se razloga dojmio ovogodišnji Eurosong od kojega je
sada prošlo već dva tjedna, a iz ušiju mi još uvijek ne izlazi
Loreenina pobjednička pjesma “Tattoo”.
Naime, čim sam ju bila prvi puta čula, zvučala mi je istovremeno
jako dobro i suvremeno, ali i poznato, iako nisam znala odakle.
Tek sam nakon proglašenja pobjede vidjela kako svi pišu da je
riječ o plagiranoj pjesmi i, sukladno tome, nepravednoj
pobjedi. Naravno, tu su ponovno bile krenule priče kako je
Eurosong namješten, kako je švedska predstavnica pobijedila samo
zato što se iduće godine slavi 50. obljetnica pobjede
ABBE na Eurosongu i kako je nepravedno da isti
izvođač pobijedi dva puta na takvom natjecanju.
Otišla sam na Youtube i, nakon preslušavanja par pjesama,
shvatila da singl zaista ima identičnu melodiju kao još četiri
ili pet skladbi koje sam prethodno bila čula, pa čak i aktivno
slušala. To me nagnalo da se zapitam u kolikoj su mjeri naši
ukusi i interesi ustvari uvjetovani te koliko smo, u neku ruku,
predodređeni da nešto volimo ili ne, a da toga uopće nismo
svjesni. Postala sam, kao zasigurno i mnogi, tako lako ovisna o
Loreeninoj pjesmi vrlo vjerojatno zato što sam prethodno bila
čula slične skladbe i svidjele su mi se. Također, cijenim Loreen
kao izvođačicu zbog njezinih ranijih uspjeha te mi mozak njezinu
novu pjesmu podsvjesno povezuje s pozitivnim emocijama koje sam
ranije osjetila, slušajući i poistovjećujući se s identičnom
glazbom.
Bio Eurosong namješten ili ne, očito se ta pjesma svidjela i
publici, samo ne znam je li iz istih razloga kao i meni. Prema
mom mišljenju, Loreen nije bila donijela ništa novo na scenu u
odnosu na 2012. godinu kada je pobijedila s
pjesmom “Euphoria” – samo par izrazito sličnih pokreta
i još jednu pjesmu u svom stilu koja, usputno rečeno, i melodijom
i tekstom jako podsjeća, a u nekim je dijelovima čak i ista kao i
nekoliko drugih. I bez obzira na to što znam da je možda
“plagirana” i što ju ne želim voljeti – volim ju i slušam svaki
dan.
Naravno, živimo u svijetu hiperprodukcije i teško je stvoriti
autentičan proizvod koji već jednim dijelom ne postoji na
tržištu, posebice kada je riječ o umjetnosti. Također, gotovo je
nemoguće izbjeći utjecaje ostalih autora i svojevrsnih uzora, no
pitam se – je li pjesma “Tattoo” ciljano napravljena takvom kakva
je samo zato da ostavi snažan dojam na gledatelje i da baš ona
pobijedi? Je li se ciljalo na to da se, umjesto nekakvog svježeg
i novog glazbenog prikaza, u nju ubace dijelovi melodije koja je
većini ljudi koji prate Eurosong poznata kako bi ju publika
povezala s prethodno doživljenim ugodnim osjećajima, misleći da
je pjesma kvalitetna, a u suštini je samo promišljeno
napravljena?
Obratila sam, pritom, pozornost i na položaj kamere. Kada
sam gledala nastup Loreen, imala sam osjećaj kao da gledam njezin
spot jer se cijelo vrijeme snimalo isključivo nju. S druge
strane, nastup Leta 3 (koliko god ga se smatra
provokativnim) nije toliko došao do izražaja u odnosu na nju,
barem ne po mom mišljenju jer je, između ostaloga, kamera u
ključnim trenutcima snimala publiku i pozornicu iz ptičje
perspektive, umjesto članove benda iz blizine. Da je, primjerice,
više zumirala Mrletovu stražnjicu te
da se češće i duže zadržavala na Prljinom
crvenom ružu, možda bismo dobili još i više bodova od publike, a
moguće i od žirija. Ili manje?! Ne znam, no u svakom slučaju
smatram da Loreen moguće i ne bi dobila toliku količinu
pozornosti i bodova da ju se snimilo drugačije.
Ista je stvar, primjerice, i s filmovima. Nakon odgledanog
ovogodišnjeg Eurosonga počela sam se preispitivati zašto volim
baš određeni žanr? Ili određene glumce? Tko, kako i zašto mi je
usadio u glavu da baš volim drame, a ne akcijske filmove? Je li
mi se jedan takav film davno prije bio svidio pa sam od tada
odlučila gledati i ostale takve? Povezujem li ih možda s
iskustvima iz vlastitog života? Jesu li moji interesi i ukusi
odraz mene te mojih vlastitih osobina i uvjerenja? Ili je do
svega navedenoga zajedno?
Zasigurno je tako predodređeno i moje pisanje, barem u određenoj
mjeri. I moj je stil pisanja, baš ovakav kakav je, nastao pod
utjecajem djela ostalih autora koje sam čitala i čiji sam rad
godinama upijala. Moguće je tako da i ja nekoga “plagiram” i
nesvjesno time utječem na to da se moji tekstovi svide ljudima
jer su već negdje pročitali slične i na sličan način napisane.
Moguće je, također, da podsvjesno već znam što prolazi i to
plasiram publici. Ili su mi tekstovi jednostavno samo dobri i
kvalitetni, kao i Loreenina pjesma, a ovo su sve ostalo samo
pretpostavke i teorije zavjere.
Na kraju krajeva, sve je što činimo tako savršeno nesavršeno i
ništa ne može biti posve autentično jer je, htjeli mi to ili ne,
uvjetovano različitim čimbenicima o kojima možemo samo
raspravljati. Jedino je čovjek – svaki sam za sebe – jedinstven i
neponovljiv, sve dok i nas ne krenu kopirati masovnim kloniranjem
naših gena pomoću alata umjetne inteligencije.
Tekst je izvorno objavljen na
poveznici.