''Glazba je vještina, a za svaku su vještinu potrebni odricanje i upornost da bi se osjetio napredak''
Osijek već nekoliko desetljeća slovi, između ostaloga, i kao grad glazbe. Međutim, riječ je o mjestu koje nije ispunjeno samo festivalima, kulturnim događanjima i koncertima, nego i sviranjem uličnih glazbenika koji svojim različitim instrumentima, ali i srdačnim pristupom razveseljavaju građane na osječkim ulicama, šetalištima i prolazima.
Jedan je od njih Krunoslav Đuričić, glazbenik koji uglavnom ispred Borova na osječkom Trgu Ante Starčevića svira ambijentalnu glazbu, pri čemu pomoću gitarskog sintizajzera i improvizacijom simulira cijeli spektar instrumenata, a posebice bas gitaru i puhače.
“Složim lup koji zvuči kao bend i na osnovu toga pričam svoju priču na gitari koja ponekad može biti veselija, a ponekad melankoličnija. S obzirom na to da nema teksta, takvu bih glazbu grubo nazvao ambijentalnom jer ljudi prolaze, a ti se zvukovi šire gradom i to se ljudima sviđa, a i meni tako da zajedno pronalazimo simbiozu”, opisuje Krunoslav.
Na osječkim ulicama svira još od 2001. godine, a prije toga svirao je i na Jadranu.
“2000. godine otišao sam svirati u Poreč, pa sam iza toga upoznao momke s kojima sam počeo svirati u Osijeku, na dvije gitare i udaraljke. To su bili jedan Slovenac i dečko iz Slavonskog Broda, no oni su kasnije otišli svojim putem, a ja sam ostao u Osijeku na istoj poziciji, i zahvalan sam tom slučaju što je tako ispalo, da sam opstao i do današnjih dana”, navodi.
Dodaje i kako se u početku sramio svirati na ulici, ali sviranje ga je s dečkima potaknulo da se oslobodi i nastavi samostalno javno svirati. Nakon što je 2002. godine registrirao automobil, krenuo je obilaziti jadransku obalu i otoke te došao do Dubrovnika.
“To je bila ljubav na prvi pogled, taj spoj Dubrovnika i mene. Nakon nekoliko godina rješavanja poteškoća s dozvolom, direktor Turističke zajednice grada Dubrovnika angažirao me kao trubadura, pa od 2007. godine do danas, s još 5-6 kolega, sviram i animiram turiste tijekom sezone u njihovom programu naziva Ulicama našeg grada”, nastavlja talentirani glazbenik, dodajući i kako ima iskustva sviranja i van granica Lijepe Naše, točnije u Čileu, Rimu i Pragu, gdje je malo teže dobiti dozvolu.
“S obzirom na to da živim od sviranja i kada dođeš na nekakvo novo mjesto, potrebno ti je neko vrijeme da bi se snašao. U najboljem slučaju, ako si na nuli kažeš da si uspio. S druge strane, u Osijeku uspijem pokriti svoje dnevne troškove, dok mi je Dubrovnik destinacija u kojoj, uz veliku žrtvu, odricanje i usmjerenost na posao, a ne na izlaske i restorane uspijem uštedjeti novac s kojim onda u Osijeku mogu nešto napraviti”, ističe Krunoslav.
Navodi, nadalje, kako mu se s uvođenjem eura zarada nije drastično promijenila, osim toga što je sada mnogo više kovanica.
“U početku jesu ljudi bili uplašeni, pa se osjetio pad, ali relativno brzo shvatili su kako stvari funkcioniraju tako da je otprilike sve isto. Dok je bila kuna, često se događalo da ljudi ostavljaju novčanice jer deset je kuna otprilike 1,30 euro. Međutim, dogodi se i da netko dođe i ubaci neku novčanicu koja nadoknadi sve ono što si čekao cijeli dan. Nekad čekaš po sat vremena da ti uopće itko nešto ubaci, a na kraju ti dan završi jako dobro”, govori glazbenik.
Na pitanje pak tko najviše ubacuje novce, odgovara kako je riječ o svim generacijama, no najviše se susreće s djecom, ljudima koji su odrastali tijekom 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, studentima i zaposlenim osobama u prolazu.
“Djeca dosta vole, posebno u večernjim satima kad obitelji šetaju gradom pa se maloj djeci svidi glazba. No, mogu reći da cijeli spektar građana ubacuje. Baš me svi podržavaju i svima zahvaljujem ovom prilikom, što čine da ovaj grad uistinu živi glazbu. Ja od početka gledam na ovaj posao kao na blagoslov i osjećam da se nalazim u jednoj strukturi društva kojoj pridonosim. Ono što konkretno vidim je da se već i kod male djece budi interes za glazbu kada čuju mene kako sviram, stoga bih mladim glazbenicima poručio da, ako žele, dođu, odvaže se i probaju. Glazba je vještina, a za svaku su vještinu potrebni odricanje i upornost da bi se osjetio napredak”, ističe Krunoslav.
S njime se slaže i Igor Ižaković koji već 12 godina svira tamburicu, i to uglavnom ispred Dome u Donjem gradu, iako je prije svirao i u Kapucinskoj ulici. Svira široki glazbeni repertoar – počevši od slavonskih pjesama, preko sevdaha i dalmatinskih skladbi, pa sve do narodnjaka. Ima, kaže, i mnogo privatnih svirki na području Osijeka.
“Mladima bih poručio da se izgrađuju kao osobe i da ne gledaju natjecateljski na sviranje, već da se trude biti što bolji i ustraju u tome. Tko je u mogućnosti, savjetujem mu da upiše glazbenu školu ili školu tambure kod profesora Franje Slavka Batoreka. Uz to, neka vježbaju, skidaju pjesme s YouTube-a i svakako neka se odvaže izaći na ulicu i pokazati što znaju”, poručuje Igor.
Među mlađim se pak sviračima ističe Marko Vidović, glazbenik koji je s uličnim sviranjem akustične gitare, ali i s pjevanjem započeo prije dvije godine. U tom je razdoblju, navodi, svirao već na nekoliko osječkih lokacija, ali i destinacija diljem Lijepe Naše.
“Prvo sam krenuo s osječkom Kopikom, s kojom sam probio led. Zatim sam u sklopu godišnjeg odmora obišao nekoliko lokacija po Hrvatskoj, stoga sam svirao u Zagrebu, Crikvenici, Novom Vinodolskom, Zadru, Biogradu, Splitu, Korčuli, Veloj Luci, Mljetu i Dubrovniku. Do sada sam u Osijeku svirao ispred SPAR trgovine na Trpimirovoj, zatim na Korzu, na Promenadi (kod velikog parkirališta ispred Hotela Osijek, ispred Picassa i kod Pješačkog mosta), te na Trgu slobode”, opisuje Marko.
Što se tiče konkretnog razdoblja u danu tijekom kojega svira i pjeva, Marko se prilagođava radnom vremenu posla i dnevnom odmoru građana, kao što to većinom čine Krunoslav i Igor. Dalje navodi i kako se mjesečno od uličnog sviranja može pristojno zaraditi, ali sve ovisi o dosljednosti i postavljenim ciljevima.
“Vjerujem da, ako se čovjek posveti samo jednoj stvari, može postati izvrstan u njoj, a s vremenom i od toga živjeti. Meni to nije primaran posao, pa mi je krajnji cilj bio izazvati samoga sebe i suočiti se sa strahom jer sam to oduvijek htio isprobati. Osobno sam jako puno “zaradio” uličnom svirkom i mnogo toga naučio o sebi”, tvrdi nadareni pjevač i gitarist.
Dodaje kako mu najviše novca ubacuju upravo djeca, a nije siguran jesu li se iznosi štogod promijenili nakon uvođenja eura budući da od tada još nije nastupao. Na pitanje što bi pak poručio ostalim glazbenicima koji žele krenuti sličnim stopama, odgovara kako trebaju početi hrabro i pripremiti repertoar za minimalno dva sata.
“Odabir pjesama neka bude po vlastitom ugođaju, ali s nekim balansom komercijale. Rekao bih da je idealni omjer 70/30. Ja sam svoju prvu lokaciju – a to i dan danas znam napraviti – ispitao dan prije tako što sam otišao na to mjesto i odradio vizualizaciju. Mislim da je odabir dobre lokacije ključan. Za odlučujući dan dobro sam se organizirao i rekao si – što god da se dogodi, nema povratka. Tako je i bilo. Vrlo je bitno istrpjeti prvi izlazak do kraja, bez obzira na to kako završilo. Kasnije oni dani kada misliš da je najgore donesu predivna iskustva”, zaključuje Marko.
Na pitanje susreću li se ponekad s negativnim komentarima ili predrasudama, sva su tri glazbenika odgovorila kako ih ima, ali u malom su postotku u odnosu na ljude koji ih bodre, pa se njima pretjerano ni ne zamaraju. Preostaje, stoga, i nama da ih, kada god prođemo pokraj njih, podržimo te tako nastavimo njegovati glazbenu tradiciju našeg Osijeka.