Svoju budućnost vide u Hrvatskoj, koja ih je najviše očarala predivnom prirodom
Uobičajeni je petak popodne u domu peteročlane obitelji Karzan Mustafa na zagrebačkom Laništu. Otac se upravo vratio s posla, dovršava se večera, djeca se igraju ili spremaju za druženje s prijateljima. Abdalla, Bzhar, Znyar, Zina i Zawyar u Hrvatsku su iz Iraka doselili prije dvije godine.
Njihova priča u našoj domovini počinje u kolovozu 2020. godine, kad stižu u hotel Porin. Prihvatilište za tražitelje međunarodne zaštite koje je tamo smješteno često se naziva čekaonicom za budućnost, no obitelj Karzan Mustafa kaže kako su se trudili da njihovo vrijeme provedeno u Porinu bude što bolje i sadržajnije. I zaista – ta obitelj ostavila je trag u prihvatilištu koji nije samo uljepšao njihove dane, već je vidljivo nasljeđe za sve one koji će kroz Porin proći, a to je – prostor pun života. Naime, otac Abdalla akademski je slikar i kipar. Ljubitelj je van Gogha i talijanskih renesansnih umjetnika, a u svom radu koristi brojne tehnike slikanja. Simboličnim muralima na zidovima Porina Abdalla je ocrtao težnje svih tražitelja azila, njihove nade i želje te ih vizualno neraskidivo povezao s Hrvatskom. Nema sumnje da je Zagreb postao bogatiji za još jednog istinskog umjetnika.
Za vrijeme boravka u Porinu Abdalla je zajedno s tada 15-godišnjim sinom Znyarom volontirao pri Hrvatskom Crvenom križu, pomažući na koji god je način bilo potrebno – od čišćenja kuhinja, informatičkih usluga do prijevoda, a usput su učili i hrvatski jezik. Nakon godinu dana provedenih u prihvatilištu, u rujnu prošle godine dobivaju azil. Kažu da je za njih to bila prava sreća, a ističu kako su im u procesu dobivanja azila i smještaja, kojim su iznimno zadovoljni, institucije hrvatske države, ali i određene udruge jako pomogle.
Abdalla je trenutno zaposlen u NK Utrine kao domar. Zadovoljan je prijateljskim okruženjem u kojem radi, ali u planu mu je naći posao u struci. Osim što je akademski slikar, Abdalla je i profesor informatike i tim se poslom bavio dok je živio u Iraku. Njegova supruga Bzhar također je visokoobrazovana, a 17 je godina radila kao profesorica kurdskog jezika. Diplome su im trenutno na nostrifikaciji kako bi se sa svojim zanimanjima jednog dana mogli uključiti na tržište rada. Znaju da im je za taj dio iznimno važno poznavanje hrvatskog jezika pa je, osim edukacije koju im je omogućila država, ova obitelj sama platila tečaj kako bi se još brže i bolje prilagodili sredini u kojoj žive.
U ovoj živopisnoj obitelji otac nije jedini umjetnik. Znyar, najstariji sin i učenik Strojarsko tehničke škole, u svoje slobodno vrijeme svira klavir, bavi se i skladanjem te spaja modernu i klasičnu glazbu. Naučio je svirati sam, a kako kaže, glazba ga je oduvijek privlačila pa se nada da će i u Hrvatskoj pronaći okruženje u kojem će moći dodatno razvijati svoj talent. Znyar se uključio i u rad Udruge Are you Syrious pa povremeno pomaže u njihovom free shopu opremljenom potrepštinama koje se skupljaju kroz donacije, a namijenjene su tražiteljima azila i azilantima. “Škola je lagana”, govori na tečnom hrvatskom Zina, Znyarova devetogodišnja sestra koja ove godine pohađa treći razred osnovne škole. Već je stekla veliki krug prijatelja i jedva je dočekala početak nove školske godine. Njihov najmlađi brat krenuo je u kvartovski vrtić.
Svoju budućnost vide u Hrvatskoj, koja ih je najviše očarala predivnom prirodom. Zato često idu na izlete na kojima upoznaju sve raznolikosti naše zemlje. Od dolaska u Hrvatsku na njihovom putu prate ih pojedinci i udruge koji im olakšavaju svakodnevicu, ali i pomažu da se što jednostavnije uključe u zajednicu. Centar za kulturu dijaloga, koji promiče razvoj i njegovanje kulture dijaloga u ostvarivanju zajedničkog života s punim razumijevanjem, priznavanjem i međusobnim poštivanjem građanki i građana vrlo konkretno pomaže pojedincima i obiteljima koji imaju status azilanata. Kako tvrdi i ova iračka obitelj, djelatnici Centra za kulturu dijaloga ogroman su im oslonac i bez njihove podrške teško bi se snalazili. Štoviše, nisu im samo tehnička potpora, već mnogo više od toga – s vremenom su razvili prijateljstvo. Česta druženja s djelatnicima Centra prilika su im i za dodatno usavršavanje hrvatskog jezika za koji priznaju da im je težak, ali uvjereni su da će ga uspješno svladati.
Zavoljeli su način života u Zagrebu, koji ponosno nazivaju svojim. No, važno im je i ono što su sa sobom ponijeli iz matične zemlje. Na njihovom se stolu često nađu autohtona jela iz Iraka, a Bzhar je vrsna kuharica koja rado svoje delicije dijeli s drugima. Gostoprimstvo je u srcu našeg naroda, kažu. Toplina kojom pristupaju životu i ljudima razlog je zašto biste zaista poželjeli biti čest gost u njihovu domu. Otvoreno prihvaćaju sve ono što im život u drugoj zemlji donosi, ali su spremni svoja iskustva i običaje razmijeniti s novim susjedima i sugrađanima. I tada smo svi na dobitku – međusobnim prihvaćanjem, uvažavanjem i poštivanjem jedni drugih kao društvo postajemo bogatiji i plemenitiji.
Obitelj Karzan Mustafa drugi dom pronašla je u Zagrebu. Kao i svi imaju svoje želje, planove, strahove i nadanja. S obzirom na snagu volje i optimizam kojima zrače, novo poglavlje njihovih života u Hrvatskoj bit će upravo onako kako su si sami poželjeli – sigurno, prosperitetno te ispunjeno novim poznanstvima, posvećeno izgradnji obitelji i protkano stvaranjem uspomena za čitav život.
Članak je sufinanciran iz Fonda za azil, migracije i integraciju Europske unije.